Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 73, a. 7

Prosuđuje li se prema okolnostima

Prigovor 1. Čini se da okolnost ne otežava grijeh. Grijeh naime ima težinu iz svoje vrste. No okolnost ne daje vrstu grijehu, budući da je neki njegov akcident. Dakle težina se grijeha ne prosuđuje iz okolnosti.

Prigovor 2. Nadalje, ili je okolnost loša, ili nije. Ako je okolnost loša, ona po sebi uzrokuje neku vrstu zla; ako pak nije loša, nema odakle povećati zlo. Dakle okolnost nipošto ne povećava grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, zloća je grijeha sa strane odvraćanja. No okolnosti prate grijeh sa strane obraćanja. Dakle ne povećavaju zloću grijeha.

Naprotiv, neznanje okolnosti umanjuje grijeh, onaj naime tko griješi iz neznanja okolnosti zaslužuje oproštenje, kako se kaže u III. Ethic. No to ne bi bilo tako kada okolnost ne bi otežavala grijeh. Dakle okolnost otežava grijeh.

Odgovaram: treba reći da je svaka pojedina stvar rođena da se povećava iz onoga iz čega se uzrokuje; kao što Filozof kaže o habitusu kreposti, u II. Ethic. Očito je pak da se grijeh uzrokuje iz nedostatka neke okolnosti, iz toga se naime odstupa od reda razuma što netko u djelovanju ne obdržava dužne okolnosti. Stoga je očito da je grijeh rođen da se otežava po okolnosti. No to se doista događa trojako: na jedan način doduše ukoliko okolnost prenosi u drugi rod grijeha. Kao što se grijeh bludnosti sastoji u tome što čovjek pristupa onoj koja nije njegova; ako se pak doda ta okolnost, da ona kojoj pristupa jest žena drugoga, prenosi se već u drugi rod grijeha, naime u nepravednost, ukoliko čovjek prisvaja tuđu stvar. I prema tome preljub je teži grijeh od bludnosti. Katkad pak okolnost ne otežava grijeh poput povlačenja u drugi rod grijeha, nego samo zato što umnaža pojam grijeha. Kao ako rasipnik dade kada ne treba, i komu ne treba, mnogostrukije griješi istim rodom grijeha nego ako samo dade komu ne treba. I iz samoga toga grijeh biva teži, kao što je i bolest teža koja više dijelova tijela zahvaća. Otuda i Tulije kaže, u Paradoxa, da se „u povredi očeva života u mnogome griješi: vrijeđa se naime onaj koji je rodio, koji je othranio, koji je poučio, koji je u dom i kuću, te u državu smjestio“. Na treći način okolnost otežava grijeh iz toga što povećava nakaznost koja potječe iz druge okolnosti. Kao što uzeti tuđe uspostavlja grijeh krađe; ako se pak doda ta okolnost, da mnogo uzme od tuđega, grijeh je teži; premda uzeti mnogo ili malo po sebi ne izriče pojam dobra ili zla.

Odgovor na 1. prigovor: neka okolnost daje vrstu moralnomu činu, kako je gore navedeno. Pa ipak okolnost koja ne daje vrstu može otežati grijeh. Jer kao što se dobrota stvari ne prosuđuje samo iz njezine vrste, nego također iz nekoga akcidenta; tako se zloća čina ne prosuđuje samo iz vrste čina, nego također iz okolnosti.

Odgovor na 2. prigovor: na oba načina okolnost može otežati grijeh. Ako je naime loša, ne mora ipak zbog toga uvijek uspostavljati vrstu grijeha, može naime dodati pojam zloće u istoj vrsti, kako je rečeno. Ako pak nije loša, može otežati grijeh u odnosu prema zloći druge okolnosti.

Odgovor na 3. prigovor: razum mora urediti čin ne samo s obzirom na objekt, nego također s obzirom na sve okolnosti. I stoga se neko odvraćanje od pravila razuma promatra prema kvarenju bilo koje okolnosti, na primjer ako netko djeluje kada ne treba, ili gdje ne treba. I takvo odvraćanje dostaje za narav zla. To pak odvraćanje od pravila razuma slijedi odvraćanje od Boga, s kojim se čovjek po ispravnom razumu mora sjediniti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.