I-II, q. 73, a. 6
Prosuđuje li se težina grijeha prema uzrocima grijeha
Prigovor 1. Čini se da se težina grijeha ne prosuđuje prema uzroku grijeha. Koliko naime uzrok grijeha bude veći, utoliko žešće pokreće na griješenje, i tako mu se teže može oduprijeti. No grijeh se umanjuje time što mu se teže odupire, to naime pripada nemoći onoga tko griješi, da se ne odupire lako grijehu; a za grijeh koji je iz nemoći lakše se sudi. Nema dakle grijeh težinu sa strane svoga uzroka.
Prigovor 2. Nadalje, požuda je neki opći uzrok grijeha; otuda kaže Glosa, na ono iz Rim 7: „Požude naime ne bih znao itd.: dobar je zakon, koji, dok požudu brani, svako zlo brani“. No koliko čovjek bude svladan većom požudom, utoliko je manji grijeh. Težina se dakle grijeha umanjuje iz veličine uzroka.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je ispravnost razuma uzrok kreposnoga čina, tako se čini da je nedostatak razuma uzrok grijeha. No nedostatak razuma, koliko bude veći, utoliko je manji grijeh, u tolikoj mjeri da oni koji su lišeni uporabe razuma bivaju posve ispričani od grijeha; a tko iz neznanja griješi, lakše griješi. Dakle težina se grijeha ne povećava iz veličine uzroka.
Naprotiv, kada se pomnoži uzrok, množi se učinak. Dakle ako uzrok grijeha bude veći, grijeh će biti teži.
Odgovaram: treba reći da se u rodu grijeha, kao i u bilo kojemu drugom rodu, može uzeti dvostruk uzrok: jedan koji je vlastiti i po sebi uzrok grijeha, a to je sama volja za griješenjem, odnosi se naime prema činu grijeha kao stablo prema plodu, kako se kaže u Glosi, na ono iz Mt 7: „Ne može dobro stablo donijeti loše plodove“. I takav uzrok koliko bude veći, utoliko će grijeh biti teži, koliko naime volja bude veća za griješenje, utoliko čovjek teže griješi. Drugi se pak uzroci grijeha uzimaju poput vanjskih i dalekih, iz kojih se naime volja priklanja griješenju. I u tim uzrocima treba razlikovati: neki naime od njih navode volju na griješenje prema samoj naravi volje, kao cilj, koji je vlastiti objekt volje. I iz takvoga se uzroka povećava grijeh, teže naime griješi onaj čija se volja iz nakane gorega cilja priklanja griješenju. Drugi su pak uzroci koji priklanjaju volju na griješenje mimo naravi i reda same volje, koja je rođena da se slobodno kreće iz same sebe prema sudu razuma. Stoga uzroci koji umanjuju sud razuma, kao neznanje; ili koji umanjuju slobodan pokret volje, kao slabost ili nasilje ili strah, ili nešto tome slično, umanjuju grijeh, kao što i umanjuju dragovoljnost, u tolikoj mjeri da ako čin bude posve nedragovoljan, nema narav grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od vanjskoga pokretačkoga uzroka koji umanjuje dragovoljnost, čijega uzroka povećanje umanjuje grijeh, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ako se pod požudom uključi također i sam pokret volje, tako gdje je veća požuda, veći je grijeh. Ako se pak požuda nazove neka strast, koja je pokret požudne moći, tako veća požuda koja prethodi sudu razuma i pokretu volje umanjuje grijeh, jer onaj tko potaknut većom požudom griješi, pada iz teže napasti; stoga mu se manje ubraja. Ako pak tako uzeta požuda slijedi sud razuma i pokret volje, tako gdje je veća požuda, veći je grijeh, nastaje naime katkad veći pokret požude iz toga što volja neobuzdano teži za svojim objektom.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od uzroka koji uzrokuje nedragovoljnost, a to umanjuje grijeh, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.