I-II, q. 73, a. 5
Jesu li tjelesni grijesi teži od duhovnih
Prigovor 1. Čini se da tjelesni grijesi nisu manje krivnje od duhovnih grijeha. Preljub je naime teži grijeh od krađe, kaže se naime u Izr 6: „Nije velika krivnja kada tko ukrade. Tko je pak preljubnik, zbog nerazumnosti srca izgubit će dušu svoju“. No krađa pripada lakomosti, koja je duhovan grijeh; a preljub bludnosti, koja je tjelesni grijeh. Dakle tjelesni su grijesi veće krivnje.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, Super Leviticum, da se đavao ponajviše raduje grijehu bludnosti i idolopoklonstva. No većoj se krivnji više raduje. Dakle, budući da je bludnost tjelesni grijeh, čini se da su tjelesni grijesi najveće krivnje.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof dokazuje, u VII. Ethic., da je „neuzdržljiv glede požude sramotniji od neuzdržljiva glede srdžbe“. No srdžba je duhovan grijeh, prema Grguru, XXXI Moral.; a požuda pripada tjelesnim grijesima. Dakle tjelesni je grijeh teži od duhovnoga grijeha.
Naprotiv, Grgur kaže da su tjelesni grijesi manje krivnje a veće sramote.
Odgovaram: treba reći da su duhovni grijesi veće krivnje od tjelesnih grijeha. Što ne treba tako razumjeti kao da bi bilo koji duhovan grijeh bio veće krivnje od bilo kojega tjelesnoga grijeha, nego zato što su, uzevši u obzir samu tu razliku duhovnosti i tjelesnosti, teži od ostalih grijeha, uz ostalo jednako. Čemu se trostruk razlog može navesti: prvi doduše sa strane subjekta. Naime duhovni grijesi pripadaju duhu, čija je uloga obratiti se Bogu i od njega se odvratiti; dok se tjelesni grijesi dovršavaju u nasladi tjelesne težnje, kojoj ponajprije pripada obratiti se tjelesnomu dobru. I stoga tjelesni grijeh, ukoliko je takav, ima više obraćanja, zbog čega je također većega prianjanja; ali duhovan grijeh ima više odvraćanja, iz kojega proizlazi pojam krivnje. I stoga je duhovan grijeh, ukoliko je takav, veće krivnje. Drugi se razlog može uzeti sa strane onoga protiv koga se griješi. Naime tjelesni grijeh, ukoliko je takav, jest protiv vlastitoga tijela; koje treba manje ljubiti, prema redu ljubavi, nego Boga i bližnjega, protiv kojih se griješi po duhovnim grijesima. I stoga su duhovni grijesi, ukoliko su takvi, veće krivnje. Treći se razlog može uzeti sa strane poticaja. Jer koliko je jače ono što goni na griješenje, utoliko čovjek manje griješi, kako će se dolje reći. Tjelesni pak grijesi imaju žešće ono što goni, to jest samu požudu tijela nama urođenu. I stoga su duhovni grijesi, ukoliko su takvi, veće krivnje.
Odgovor na 1. prigovor: preljub ne pripada samo grijehu bludnosti, nego također pripada grijehu nepravednosti. I s obzirom na to može se svesti na lakomost; kako Glosa kaže, Ad Ephesios, na ono: „Svaki bludnik, ili nečist, ili lakomac“. I tada je teži preljub od krađe, koliko je čovjeku draža žena nego posjedovana stvar.
Odgovor na 2. prigovor: za đavla se kaže da se ponajviše raduje grijehu bludnosti jer je najvećega prianjanja, i čovjek se teško iz njega može istrgnuti, nezasitna je naime težnja za nasladom, kako Filozof kaže, u III. Ethic.
Odgovor na 3. prigovor: Filozof kaže da je sramotniji neuzdržljiv glede požude od neuzdržljiva glede srdžbe jer manje sudjeluje u razumu. I prema tome također kaže, u III. Ethic., da su grijesi neumjerenosti ponajviše sramotni jer su oko onih naslada koje su zajedničke nama i životinjama; otuda se na neki način po tim grijesima čovjek čini životinjskim. I otuda je što su, kako Grgur kaže, veće sramote.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.