Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 72, a. 8

Razlikuju li se prema pretjeranosti i manjku

Prigovor 1. Čini se da pretjeranost i manjak ne mijenjaju vrste grijeha. Pretjeranost se naime i manjak razlikuju prema više i manje. No više i manje ne mijenjaju vrstu. Dakle pretjeranost i manjak ne mijenjaju vrstu grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je grijeh u djelatnim stvarima iz toga što se odstupa od ispravnosti razuma, tako je neistina u spekulativnim stvarima iz toga što se odstupa od istine stvari. No ne mijenja se vrsta neistine iz toga što netko kaže da jest više ili manje nego što je u stvari. Dakle također se ne mijenja vrsta grijeha iz toga što odstupa od ispravnosti razuma na više ili na manje.

Prigovor 3. „Nadalje, iz dviju vrsta ne uspostavlja se jedna vrsta“, kako Porfirije kaže. No pretjeranost i manjak sjedinjuju se u jednom grijehu, naime neki su istodobno nedarežljivi i rasipni, od kojih je dvoga nedarežljivost grijeh prema manjku, a rasipnost prema pretjeranosti. Dakle pretjeranost i manjak ne mijenjaju vrstu grijeha.

Naprotiv, protivnosti se razlikuju prema vrsti, jer protivnost je razlika prema obliku, kako se kaže u X. Metaphys. No mane koje se razlikuju prema pretjeranosti i manjku jesu protivne, kao nedarežljivost rasipnosti. Dakle razlikuju se prema vrsti.

Odgovaram: treba reći da budući da su u grijehu dvoje, naime sam čin, i njegova neurednost, ukoliko se odstupa od reda razuma i božanskoga zakona; vrsta se grijeha ne promatra sa strane neurednosti, koja je mimo nakane onoga tko griješi, kako je gore rečeno; nego više sa strane samoga čina, prema tome što svršava na objektu, na koji se usmjeruje nakana onoga tko griješi. I stoga gdje god se pojavi različit poticaj koji priklanja nakanu na griješenje, ondje je različita vrsta grijeha. Očito je pak da nije isti poticaj na griješenje u grijesima koji su prema pretjeranosti i u grijesima koji su prema manjku; štoviše protivni su poticaji; kao što je poticaj u grijehu neumjerenosti ljubav prema tjelesnim nasladama, a poticaj u grijehu neosjetljivosti mržnja prema njima. Stoga se takvi grijesi ne samo razlikuju vrstom, nego su također međusobno protivni.

Odgovor na 1. prigovor: više i manje, premda nisu uzrok različitosti vrste, prate ipak katkad različite vrste, ukoliko potječu iz različitih oblika, kao ako se kaže da je vatra lakša od zraka. Otuda Filozof kaže, u VIII. Ethic., da oni koji su postavili da nema različitih vrsta prijateljstava zbog toga što se izriču prema više i manje, nisu povjerovali dostatnu znaku. I na taj način nadilaziti razum, ili zaostajati za njim, pripada različitim grijesima prema vrsti, ukoliko prate različite poticaje.

Odgovor na 2. prigovor: nakana onoga tko griješi nije odstupiti od razuma, i stoga grijeh pretjeranosti i manjka ne postaje istoga pojma zbog odstupanja od iste ispravnosti razuma. No katkad onaj tko govori neistinu namjerava istinu prikriti, stoga s obzirom na to nije važno govori li više ili manje. Ako je ipak odstupanje od istine mimo nakane, tada je očito da se iz različitih uzroka netko pokreće na govorenje više ili manje, i prema tome različit je pojam neistine. Kao što je očito o hvalisavcu, koji pretjeruje govoreći laž, tražeći slavu; i o varalici, koji umanjuje, izbjegavajući plaćanje duga. Otuda su i neka kriva mnijenja međusobno protivna.

Odgovor na 3. prigovor: rasipan i nedarežljiv netko može biti prema različitome, da naime netko bude nedarežljiv u primanju onoga što ne treba, a rasipan u davanju onoga što ne treba. Ništa pak ne priječi da protivnosti budu u istome prema različitome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.