Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 72, a. 5

Razlikuju li se prema različitosti krivnje

Prigovor 1. Čini se da dioba grijeha koja je prema krivnji mijenja vrstu, na primjer kada se dijeli na laki i smrtni. Ono naime što se beskonačno razlikuje ne može biti jedne vrste, pa ni jednoga roda. No laki i smrtni grijeh razlikuju se beskonačno, lakomu se naime duguje vremenita kazna, a smrtnomu vječna kazna; mjera pak kazne odgovara veličini krivnje, prema onome iz Pnz 25: „Po mjeri prijestupa bit će i broj udaraca“. Dakle laki i smrtni nisu istoga roda, a kamoli da bi bili iste vrste.

Prigovor 2. Nadalje, neki su grijesi po rodu smrtni, kao ubojstvo i preljub, a neki su po svojemu rodu laki grijesi, kao isprazna riječ i suvišan smijeh. Dakle laki i smrtni grijeh razlikuju se vrstom.

Prigovor 3. Nadalje, kako se krepostan čin odnosi prema nagradi, tako se grijeh odnosi prema kazni. No nagrada je cilj kreposnoga čina. Dakle i kazna je cilj grijeha. No grijesi se razlikuju vrstom prema ciljevima, kako je rečeno. Dakle razlikuju se također vrstom prema krivnji kazne.

Naprotiv, ono što uspostavlja vrstu jest ranije, kao vrsne razlike. No kazna slijedi krivnju kao njezin učinak. Dakle grijesi se ne razlikuju vrstom prema krivnji kazne.

Odgovaram: treba reći da se u onome što se razlikuje vrstom nalazi dvostruka razlika: jedna doduše koja uspostavlja različitost vrsta, i takva se razlika nikada ne nalazi osim u različitim vrstama, kao razumno i nerazumno, oživljeno i neoživljeno; druga je pak razlika ona koja slijedi različitost vrste, i takva razlika, premda u nekima slijedi različitost vrste, u drugima se ipak može naći u istoj vrsti, kao što bijelo i crno slijede različitost vrste vrane i labuda, pa se ipak takva razlika nalazi u istoj ljudskoj vrsti. Treba dakle reći da razlika lakoga i smrtnoga grijeha, ili bilo koja druga razlika koja se uzima s obzirom na krivnju, ne može biti razlika koja uspostavlja različitost vrste. Nikada naime ono što je po akcidentu ne uspostavlja vrstu. No ono što je mimo nakane djelatnika jest po akcidentu, kako je očito u II. Physic. Očito je pak da je kazna mimo nakane onoga tko griješi. Stoga se akcidentalno odnosi prema grijehu sa strane samoga onoga tko griješi. Uređuje se ipak prema grijehu izvana, naime iz pravednosti suca, koji prema različitim okolnostima grijeha dosuđuje različite kazne. Stoga razlika koja je iz krivnje kazne može slijediti različitu vrstu grijeha; no ne uspostavlja različitost vrste. Razlika pak lakoga i smrtnoga grijeha slijedi različitost neurednosti, koja upotpunjuje pojam grijeha. Dvostruka je naime neurednost: jedna po oduzimanju počela reda; druga kojom, dok je sačuvano počelo reda, nastaje neurednost oko onoga što je nakon počela. Kao što u tijelu životinje katkad doduše neurednost tjelesnoga sastava ide sve do uništenja životnoga počela, i to je smrt; katkad pak, dok je sačuvano počelo života, nastaje neka neurednost u tjelesnim sokovima, i tada je bolest. Počelo je pak čitava reda u moralnim stvarima konačni cilj, koji se tako odnosi u djelatnim stvarima kao nedokazivo počelo u spekulativnim stvarima, kako se kaže u VII. Ethic. Stoga kada se duša poremeti po grijehu sve do odvraćanja od konačnoga cilja, naime Boga, s kojim se sjedinjujemo po ljubavi, tada je smrtni grijeh; kada pak nastane poremećenost bez odvraćanja od Boga, tada je laki grijeh. Kao što je naime u tjelesnim stvarima poremećenost smrti, koja biva po uklanjanju počela života, nepopravljiva po naravi; dok se poremećenost bolesti može popraviti, zbog toga što je sačuvano počelo života; slično je u onome što pripada duši. Naime u spekulativnim stvarima onaj tko griješi oko počela ne dade se uvjeriti; a onaj tko griješi dok su počela sačuvana, po samim se počelima može opozvati. I slično u djelatnim stvarima onaj tko se griješeći odvraća od konačnoga cilja, koliko je do naravi grijeha, ima nepopravljiv pad, i stoga se kaže da griješi smrtno, kao onaj koga treba vječno kazniti. Tko pak griješi bez odvraćanja od Boga, po samome pojmu grijeha popravljivo se remeti, jer je počelo sačuvano, i stoga se kaže da griješi lako, jer naime ne griješi tako da bi zaslužio beskonačnu kaznu.

Odgovor na 1. prigovor: smrtni i laki grijeh razlikuju se beskonačno sa strane odvraćanja, no ne sa strane obraćanja, po kojemu gleda na objekt, odakle grijeh ima vrstu. Stoga ništa ne priječi da se u istoj vrsti nađe neki smrtni i laki grijeh, kao što je prvi pokret u rodu preljuba laki grijeh; a isprazna riječ, koja je većinom laka, može također biti smrtna.

Odgovor na 2. prigovor: iz toga što se nalazi neki grijeh po rodu smrtan, i neki grijeh po svojemu rodu lak, slijedi da takva razlika prati različitost grijeha prema vrsti, no ne i da je uzrokuje. Takva se pak razlika može naći također u onome što je iste vrste, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: nagrada je u nakani onoga tko zaslužuje ili kreposno djeluje, ali kazna nije u nakani onoga tko griješi, nego je prije protiv njegove volje. Stoga razlog nije sličan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.