I-II, q. 72, a. 4
Razlikuju li se prema onima protiv kojih se griješi
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno grijeh dijeli na grijeh koji je protiv Boga, protiv bližnjega i protiv samoga sebe. Ono naime što je zajedničko svakom grijehu ne treba se postavljati kao dio u diobi grijeha. No zajedničko je svakom grijehu to da je protiv Boga, postavlja se naime u definiciju grijeha da je protiv Božjega zakona, kako je gore rečeno. Ne treba dakle grijeh protiv Boga postavljati kao dio u diobi grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, svaka se dioba mora vršiti po oprekama. No ta tri roda grijeha nisu oprečna, tko god naime griješi protiv bližnjega, griješi također protiv samoga sebe i protiv Boga. Dakle grijeh se ne dijeli prikladno prema ovome trojemu.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je izvana ne pridodaje vrstu. No Bog i bližnji izvan su nas. Dakle po tome se grijesi ne razlikuju prema vrsti. Neprikladno se dakle prema ovome trojemu grijeh dijeli.
Naprotiv, Izidor, u knjizi De summo bono, razlikujući grijehe, kaže da se „za čovjeka kaže da griješi protiv sebe, protiv Boga i protiv bližnjega“.
Odgovaram: treba reći da je, kako je gore rečeno, grijeh neuredan čin. Trostruki pak red u čovjeku mora postojati: jedan doduše prema usporedbi s pravilom razuma, ukoliko naime sva naša djelovanja i strasti moraju biti odmjereni prema pravilu razuma; drugi je pak red po usporedbi s pravilom božanskoga zakona, po kojemu se čovjek u svemu mora ravnati. I kada bi čovjek po naravi bio samotna životinja, taj bi dvostruki red dostajao; no budući da je čovjek po naravi politička i društvena životinja, kako se dokazuje u I Polit., stoga je nužno da postoji treći red, kojim se čovjek usmjeruje prema drugim ljudima s kojima mora zajedno živjeti. Od tih pak redova drugi sadrži prvi i nadilazi ga. Što god je naime sadržano pod redom razuma, sadržano je pod redom samoga Boga; no nešto je sadržano pod redom samoga Boga što nadilazi ljudski razum, kao ono što pripada vjeri i što se duguje samome Bogu. Stoga onaj tko u takvome griješi, kaže se da protiv Boga griješi, kao krivovjernik i svetogrdnik i bogohulnik. Slično također drugi red uključuje treći i nadilazi ga. Jer u svemu u čemu se usmjerujemo prema bližnjemu moramo se ravnati prema pravilu razuma; no u nekima se ravnamo prema razumu samo s obzirom na nas, a ne s obzirom na bližnjega. I kada se u tome griješi, kaže se da čovjek griješi protiv samoga sebe, kao što je očito o proždrljivcu, bludniku i rasipniku. Kada pak čovjek griješi u onome čime se prema bližnjemu usmjeruje, kaže se da griješi protiv bližnjega, kao što je očito o kradljivcu i ubojici. Različito je pak ono čime se čovjek usmjeruje prema Bogu, i prema bližnjemu, i prema samome sebi. Stoga je to razlikovanje grijeha prema objektima, prema kojima se razlikuju vrste grijeha. Stoga je to razlikovanje grijeha u pravom smislu prema različitim vrstama grijeha. Jer i kreposti, kojima se grijesi opiru, prema toj se razlici vrstom razlikuju, očito je naime iz rečenoga da se po bogoslovnim krepostima čovjek usmjeruje k Bogu, po umjerenosti pak i hrabrosti prema samome sebi, a po pravednosti prema bližnjemu.
Odgovor na 1. prigovor: griješiti protiv Boga, prema tome što red koji je prema Bogu uključuje svaki ljudski red, zajedničko je svakom grijehu. No s obzirom na ono u čemu Božji red nadilazi druga dva reda, tako je grijeh protiv Boga poseban rod grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: kada se nešto od onoga od čega jedno uključuje drugo međusobno razlikuje, razumijeva se da se razlikovanje ne vrši prema onome u čemu je jedno sadržano u drugome, nego prema onome u čemu jedno nadilazi drugo. Kao što je očito u diobi brojeva i likova, ne dijeli se naime trokut nasuprot četverokutu prema onome što je u njemu sadržano, nego prema onome u čemu je od njega nadmašen; i slično je o trojstvu i četvorstvu.
Odgovor na 3. prigovor: Bog i bližnji, premda su vanjski s obzirom na samoga onoga tko griješi, nisu ipak strani s obzirom na čin grijeha; nego se odnose prema njemu kao njegovi vlastiti objekti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.