Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 72, a. 2

O razlikovanju duhovnih i tjelesnih grijeha

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno razlikuju duhovni grijesi od tjelesnih. Apostol naime kaže, Gal 5: „Očita su djela tijela, koja su bludnost, nečistoća, besramnost, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanja“, itd., iz čega se čini da su svi rodovi grijeha djela tijela. No tjelesni se grijesi nazivaju djelima tijela. Dakle ne treba razlikovati tjelesne grijehe od duhovnih.

Prigovor 2. Nadalje, tko god griješi, po tijelu hodi, prema onome iz Rim 8: „Ako po tijelu budete živjeli, umrijet ćete; ako li pak duhom djela tijela usmrtite, živjet ćete“. No živjeti ili hoditi po tijelu čini se da pripada naravi tjelesnoga grijeha. Dakle svi su grijesi tjelesni. Ne treba dakle razlikovati tjelesne grijehe od duhovnih.

Prigovor 3. Nadalje, viši dio duše, koji je um ili razum, naziva se duhom, prema onome iz Ef 4: „Obnavljajte se duhom svoga uma“, gdje se duh uzima za razum, kako ondje Glosa kaže. No svaki grijeh koji se po tijelu čini, potječe od razuma po pristanku, jer je višega razuma pristati na čin grijeha, kako će se dolje reći. Dakle isti su grijesi tjelesni i duhovni. Ne treba ih dakle međusobno razlikovati.

Prigovor 4. Nadalje, ako su neki grijesi posebno tjelesni, to bi se ponajviše trebalo razumjeti o onim grijesima kojima netko griješi protiv svoga tijela. No kako Apostol kaže, 1 Kor 6: „Svaki grijeh koji god čovjek učini, izvan tijela je; a tko bludniči, protiv vlastitoga tijela griješi“. Dakle samo bi bludnost bila tjelesni grijeh, premda ipak Apostol, Ef 5, također i lakomost ubraja među tjelesne grijehe.

Naprotiv, Grgur, XXXI Moral., kaže da je „od sedam glavnih mana pet duhovnih, a dvije tjelesne“.

Odgovaram: treba reći da, kako je rečeno, grijesi primaju vrstu iz objekata. Svaki se pak grijeh sastoji u težnji za nekim promjenjivim dobrom za kojim se neuredno teži, i dosljedno u njemu, kad se već posjeduje, netko se neuredno naslađuje. Kako je pak iz prethodnoga bjelodano, dvostruka je naslada: jedna doduše duševna, koja se dovršava u samome zahvaćanju neke stvari posjedovane po želji, i ta se također može nazvati duhovnom nasladom, kao kada se netko naslađuje u ljudskoj hvali ili u nečemu takvome; druga je pak naslada tjelesna ili naravna, koja se u samome tjelesnom dodiru dovršava, a koja se može također nazvati tjelesnom nasladom. Tako se dakle oni grijesi koji se dovršavaju u duhovnoj nasladi nazivaju duhovnim grijesima; a oni koji se dovršavaju u tjelesnoj nasladi nazivaju se tjelesnim grijesima; kao neumjerenost u jelu i piću, koja se dovršava u nasladi jelom, i bludnost, koja se dovršava u nasladi spolnim stvarima. Stoga i Apostol kaže, 2 Kor 7: „Očistimo se od svake ljage tijela i duha“.

Odgovor na 1. prigovor: kako Glosa na istome mjestu kaže, te se mane nazivaju djelima tijela „ne zato što se u nasladi tijela dovršavaju, nego se tijelo ondje uzima za čovjeka, koji dok po sebi živi, po tijelu se kaže da živi“; kako i Augustin kaže, XIV De Civ. Dei. I razlog je tome to što svaki nedostatak ljudskoga razuma iz tjelesnoga osjetila na neki način ima početak.

Odgovor na 2. prigovor: i po tome je također bjelodan odgovor na drugi prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: i u tjelesnim je grijesima neki duhovan čin, naime čin razuma; ali cilj je tih grijeha, po kojemu se imenuju, naslada tijela.

Odgovor na 4. prigovor: kako Glosa na istome mjestu kaže, „posebno u grijehu bludnosti duša služi tijelu, u tolikoj mjeri da ništa drugo u tome trenutku čovjeku nije dopušteno misliti“. Naslada pak neumjerenosti u jelu i piću, premda je tjelesna, ne obuzima tako razum. Ili se može reći da se u tome grijehu također neka nepravda nanosi tijelu, dok se neuredno kalja. I stoga se samo po tome grijehu posebno kaže da čovjek griješi protiv tijela. Lakomost pak koja se pribraja među tjelesne grijehe, postavlja se za preljub, koji je nepravedno prisvajanje tuđe žene. Ili se može reći da je stvar u kojoj se lakomac naslađuje nešto tjelesno, i s obzirom na to pribraja se tjelesnim grijesima; ali sama naslada ne pripada tijelu nego duhu, i stoga je prema Grguru duhovan grijeh.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.