Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 70, a. 3

O njihovu broju

Prigovor 1. Čini se da Apostol neprikladno nabraja u Gal 5 dvanaest plodova. Drugdje naime kaže da postoji samo jedan plod sadašnjega života; prema onome iz Rim 6: „Imate plod svoj u posvećenju“; i u Iz 27 kaže se: „Ovo je sav plod, da se oduzme grijeh“. Dakle, ne treba postavljati dvanaest plodova.

Prigovor 2. Nadalje, plod je ono što izbija iz duhovnoga sjemena, kako je rečeno. No Gospodin, Mt 13, postavlja trostruk plod dobre zemlje koji potječe iz duhovnoga sjemena, naime stostruk, šezdesetostruk i tridesetostruk. Dakle, ne treba postavljati dvanaest plodova.

Prigovor 3. Nadalje, plod ima u svojemu pojmu to da je posljednje i nasladno. No taj se pojam ne nalazi u svim plodovima koje je Apostol nabrojio, čini se naime da su strpljivost i velikodušnost u žalosnim stvarima; a vjera nema narav posljednjega, nego više narav prvoga temelja. Suvišno se dakle nabrajaju takvi plodovi.

Naprotiv, čini se da se nedovoljno i krnje nabrajaju. Rečeno je naime da se sva blaženstva mogu nazvati plodovima, no ne nabrajaju se ovdje sva. Ništa se također ovdje ne postavlja što pripada činu mudrosti, i mnogih drugih kreposti. Dakle, čini se da se nedovoljno nabrajaju plodovi.

Odgovaram: treba reći da je broj dvanaest plodova koje je Apostol nabrojio prikladan, i mogu se označiti po dvanaest plodova o kojima se govori u Otk posljednje poglavlje: „S obje strane rijeke stablo života, koje donosi dvanaest plodova“. No budući da se plodom naziva ono što iz nekoga počela proizlazi kao iz sjemena ili korijena, treba promatrati razlikovanje tih plodova prema različitu napredovanju Duha Svetoga u nama. To se pak napredovanje promatra prema tome da se najprije um čovjeka u samome sebi uredi; drugo pak da se uredi prema onome što je pokraj; a treće prema onome što je ispod. Tada se pak dobro raspolaže um čovjeka u samome sebi kada se um čovjeka dobro drži i u dobrima i u zlima. Prvo je pak raspoloženje ljudskoga uma za dobro po ljubavi, koja je prvi osjećaj i korijen svih osjećaja, kako je gore rečeno. I stoga se među plodovima Duha najprije postavlja ljubav; u kojoj se osobito daje Duh Sveti, kao u vlastitoj slici, budući da je i sam ljubav. Stoga se kaže u Rim 5: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“. Iz ljubavi pak nužno slijedi radost. Svaki naime koji ljubi raduje se sjedinjenju s ljubljenim. Ljubav pak uvijek ima prisutnoga Boga, kojega ljubi; prema onome iz 1 Iv 4: „Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“. Stoga je posljedica ljubavi radost. Savršenstvo je pak radosti mir, s obzirom na dvoje: prvo doduše s obzirom na smirenje od vanjskih uznemiravanja, ne može se naime savršeno radovati ljubljenomu dobru onaj koga u njegovu uživanju drugi uznemiruju; i opet, onaj tko ima savršeno srce u jednome smireno, ni od koga se drugoga ne može smetati, budući da ostalo smatra gotovo ništavnim; stoga se kaže u Ps 118: „Velik je mir onima koji ljube zakon tvoj, i nema im spoticanja“, jer se naime od vanjskih stvari ne smetaju da bi u Bogu uživali. Drugo, s obzirom na stišavanje kolebljive želje, ne raduje se naime savršeno nečemu onaj komu ne dostaje ono o čemu se raduje. To dvoje pak mir unosi, naime da se niti od vanjskih stvari ne uznemirujemo; i da se naše želje smire u jednome. Stoga se nakon ljubavi i radosti na trećem mjestu postavlja mir. U zlima se pak dobro drži um s obzirom na dvoje: prvo doduše da se um ne uznemiruje neposrednom blizinom zala, što pripada strpljivosti. Drugo, da se ne uznemiruje u odgađanju dobara, što pripada velikodušnosti, jer biti lišen dobra ima narav zla, kako se kaže u V. Ethic. Prema onome pak što je pokraj čovjeka, naime bližnjemu, dobro se raspolaže um čovjeka: prvo doduše s obzirom na volju za činjenjem dobra. I tome pripada dobrota. Drugo, s obzirom na izvršenje dobročinstva. I tome pripada dobrostivost, nazivaju se naime dobrostivima oni koje dobra vatra ljubavi čini da plamte za činjenje dobra bližnjima. Treće, s obzirom na to da se ravnodušno podnose zla koja su oni nanijeli. I tome pripada krotkost, koja suzbija srdžbe. Četvrto, s obzirom na to da ne samo kroz srdžbu bližnjima ne naškodimo, nego također ni kroz prijevaru ili kroz lukavštinu. I tome pripada vjera, ako se uzme za vjernost. Ali ako se uzme za vjeru kojom se vjeruje u Boga, tako se po njoj čovjek usmjeruje prema onome što je iznad njega, da naime čovjek svoj razum podloži Bogu, i dosljedno sve što je njegovo. No prema onome što je ispod, čovjek se dobro raspolaže: prvo doduše s obzirom na vanjska djelovanja, po skromnosti, koja u svim riječima i djelima mjeru obdržava. S obzirom na unutrašnje požude, po uzdržljivosti i čistoći, bilo da se to dvoje razlikuje time što čistoća obuzdava čovjeka od nedopuštenoga, a uzdržljivost također i od dopuštenoga; bilo time što uzdržljiv čovjek trpi požude ali se ne povodi za njima, dok čist čovjek niti ih trpi niti se za njima povodi.

Odgovor na 1. prigovor: posvećenje biva po svim krepostima po kojima se također i grijesi oduzimaju. Stoga se plod ondje u jednini spominje zbog jedinstva roda, koji se u mnoge vrste dijeli, prema kojima se kaže da ima mnogo plodova.

Odgovor na 2. prigovor: stostruk, šezdesetostruk i tridesetostruk plod ne razlikuju se prema različitim vrstama krjeposnih čina, nego prema različitim stupnjevima savršenstva čak i jedne kreposti. Kao što se bračna uzdržljivost označuje tridesetostrukim plodom; udovička šezdesetostrukim; a djevičanska stostrukim. I na druge također načine sveti razlikuju tri evanđeoska ploda prema trima stupnjevima kreposti. A postavljaju se tri stupnja jer se savršenstvo bilo koje stvari promatra prema početku, sredini i svršetku.

Odgovor na 3. prigovor: samo to što se u žalostima ne uznemiruje ima narav nasladnoga. I vjera također, ako se uzme ukoliko je temelj, ima neku narav posljednjega i nasladnoga, prema tome što sadrži izvjesnost, stoga Glosa tumači: „Vjera, to jest o nevidljivim stvarima izvjesnost“.

Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin kaže, Super epistolam ad Galatas, „Apostol nije to tako poduzeo da bi poučio koliko ih ima“ (bilo djela tijela, bilo plodova Duha); nego „da pokaže u kojemu rodu ona prva treba izbjegavati, a ona druga pak nasljedovati“. Stoga se moglo nabrojiti ili više ili također manje plodova. Pa ipak svi čini darova i kreposti mogu se prema nekoj prikladnosti svesti na ove, prema tome što je nužno da sve kreposti i darovi urede um na neki od navedenih načina. Stoga se i čini mudrosti, i kojih god darova koji usmjeruju na dobro, svode na ljubav, radost i mir. Ipak je radije ove nego druge nabrojio jer ovdje nabrojeni više unose ili uživanje u dobrima ili stišavanje zala; što se čini da pripada pojmu ploda.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.