Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 7, a. 3

Koliko ima okolnosti

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno nabrajaju okolnosti u III. Ethic. Okolnošću se naime čina naziva ono što se izvana odnosi prema činu. Takvi su pak vrijeme i mjesto. Dakle, samo su dvije okolnosti, naime kada i gdje.

Prigovor 2. Nadalje, iz okolnosti se uzima što biva dobro ili zlo. No to pripada načinu čina. Dakle, sve se okolnosti zaključuju pod jednom, a to je način djelovanja.

Prigovor 3. Nadalje, okolnosti ne pripadaju supstanciji čina. No čini se da supstanciji čina pripadaju uzroci samoga čina. Dakle, nijedna se okolnost ne smije uzimati iz uzroka samoga čina. Tako dakle niti tko, niti zašto, niti oko čega nisu okolnosti: naime tko pripada djelatnom uzroku, zašto svršnomu, oko čega tvarnomu.

Naprotiv, stoji autoritet Filozofa u III. knjizi Ethicorum.

Odgovaram: treba reći da Tulije u svojoj Rhetorici navodi sedam okolnosti, koje su sadržane u ovom stihu: „tko, što, gdje, kojim pomagalima, zašto, kako, kada“. Valja naime u činima razmotriti tko je učinio, kojim pomagalima ili oruđima je učinio, što je učinio, gdje je učinio, zašto je učinio, kako je učinio i kada je učinio. No Aristotel u III. Ethic. dodaje drugu, naime oko čega, koja se kod Tulija obuhvaća pod što. A razlog ovoga nabrajanja može se ovako shvatiti. Naime, okolnošću se naziva ono što, postojeći izvan supstancije čina, na neki način dotiče sam čin. Događa se pak da to biva na tri načina: na jedan način ukoliko dotiče sam čin; na drugi način ukoliko dotiče uzrok čina; na treći način ukoliko dotiče učinak. Sam pak čin dotiče ili na način mjere, poput vremena i mjesta; ili na način kakvoće čina, poput načina djelovanja. Sa strane pak učinka, kao kada se razmatra što je netko učinio. Sa strane pak uzroka čina: s obzirom na svršni uzrok uzima se zašto; sa strane pak tvarnoga uzroka, ili objekta, uzima se oko čega; sa strane pak glavnoga djelatnoga uzroka uzima se tko je djelovao; sa strane pak oruđnoga djelatnoga uzroka uzima se kojim pomagalima.

Odgovor na 1. prigovor: vrijeme i mjesto okružuju čin na način mjere, no drugo okružuje čin ukoliko ga dotiče na bilo koji drugi način, postojeći izvan njegove supstancije.

Odgovor na 2. prigovor: taj način koji glasi dobro ili zlo ne postavlja se kao okolnost, nego kao posljedica svih okolnosti. No kao posebna okolnost postavlja se način koji pripada kakvoći čina, recimo da netko hoda brzo ili sporo, i da netko udara snažno ili slabo, i tako o drugima.

Odgovor na 3. prigovor: onaj uvjet uzroka o kojemu ovisi supstancija čina ne naziva se okolnošću, nego neki pridruženi uvjet. Kao što se u objektu ne naziva okolnošću krađe to što je tuđe, to naime pripada supstanciji krađe; nego to što je veliko ili malo. I slično je s drugim okolnostima koje se uzimaju sa strane drugih uzroka. Naime, cilj koji daje vrstu činu nije okolnost, nego neki pridruženi cilj. Kao što to da hrabar hrabro djeluje radi dobra hrabrosti nije okolnost; nego ako hrabro djeluje radi oslobođenja grada, ili kršćanskoga naroda, ili čega drugoga tome sličnoga. Slično također sa strane onoga što je što; naime to da netko polijevajući nekoga vodom njega pere nije okolnost pranja; no to što perući hladi ili grije, i liječi ili škodi, to je okolnost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.