Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 7, a. 2

Treba li teolog paziti na okolnosti oko ljudskih čina

Prigovor 1. Čini se da teolog ne treba razmatrati okolnosti ljudskih čina. Teolog naime ne razmatra ljudske čine osim ukoliko su nekakvi, to jest dobri ili zli. No čini se da okolnosti ne mogu čine učiniti nekakvima, jer se ništa ne određuje kao takvo, govoreći formalno, od onoga što je izvan njega samoga, nego od onoga što je u njemu samome. Dakle, teolog ne treba razmatrati okolnosti činâ.

Prigovor 2. Nadalje, okolnosti su akcidenti činâ. No jednomu pripadaju beskonačni akcidenti, i stoga, kako se kaže u VI. Metaphys., „nijedno umijeće ili znanost nije oko bića po akcidentu, osim same sofistike“. Dakle, teolog nema razmatrati okolnosti ljudskih čina.

Prigovor 3. Nadalje, razmatranje okolnosti pripada govorniku. No govorništvo nije dio teologije. Dakle, razmatranje okolnosti ne pripada teologu.

Naprotiv, neznanje okolnosti uzrokuje nedragovoljno, kako govore Damaščanin i Grgur Nisenski. No nedragovoljno ispričava od krivnje, čije razmatranje pripada teologu. Dakle, i razmatranje okolnosti pripada teologu.

Odgovaram: treba reći da okolnosti pripadaju razmatranju teologa iz trostrukoga razloga. Prvo doista zato što teolog razmatra ljudske čine prema tome što se po njima čovjek usmjerava k blaženstvu. Sve pak što se usmjerava k cilju treba biti razmjerno cilju. Čini se pak razmjeruju cilju prema stanovitom usklađivanju, koje biva po dužnim okolnostima. Stoga razmatranje okolnosti pripada teologu. Drugo, zato što teolog razmatra ljudske čine prema tome što se u njima nalazi dobro i zlo, i bolje i lošije, a to se mijenja prema okolnostima, kako će se dolje pokazati. Treće, zato što teolog razmatra ljudske čine prema tome što su zaslužni ili nezaslužni, što priliči ljudskim činima; za što se traži da budu dragovoljni. Ljudski se pak čin prosuđuje dragovoljnim ili nedragovoljnim prema spoznaji ili neznanju okolnosti, kako je rečeno. I zato razmatranje okolnosti pripada teologu.

Odgovor na 1. prigovor: dobro usmjereno k cilju naziva se korisnim, što u sebi nosi stanoviti odnos; stoga Filozof kaže u I. Ethic. da je „u onome što je prema nečemu dobro korisno“. U onome pak što se kaže prema nečemu imenuje se nešto ne samo po onome što je u njemu, nego i po onome što mu izvana prianja, kako je očito u desnom i lijevom, jednakom i nejednakom, i sličnome. I zato, budući da je dobrota činâ ukoliko su korisni za cilj, ništa ne priječi da se oni nazivaju dobrima ili zlima prema razmjeru s nečim što izvana prianja.

Odgovor na 2. prigovor: akcidente koji se odnose posve po akcidentu ostavlja svako umijeće, zbog njihove nesigurnosti i beskonačnosti. No takvi akcidenti nemaju pojam okolnosti, jer, kako je rečeno, okolnosti su tako izvan čina da ipak na neki način dotiču čin, usmjerene k njemu. Akcidenti pak po sebi potpadaju pod umijeće.

Odgovor na 3. prigovor: razmatranje okolnosti pripada etičaru, i političaru, i govorniku. Etičaru doista ukoliko se prema njima nalazi ili propušta sredina kreposti u ljudskim činima i strastima. Političaru pak i govorniku prema tome što iz okolnosti čini postaju hvalevrijedni ili prijekorni, ispričivi ili optuživi. Na različit ipak način: naime, ono u što govornik uvjerava, političar prosuđuje. Teologu pak, kojemu sva druga umijeća služe, pripadaju na sve spomenute načine: naime, sam ima razmatranje o kreposnim i grješnim činima, s etičarom; i razmatra čine prema tome što zaslužuju kaznu ili nagradu, s govornikom i političarom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.