I-II, q. 69, a. 3
O broju blaženstava
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno nabrajaju blaženstva. Blaženstva se naime pripisuju darovima, kako je rečeno. No neki od darova pripadaju motriteljskom životu, naime mudrost i razum; a nijedno se blaženstvo ne postavlja u činu motrenja, nego sva u onome što pripada djelatnom životu. Dakle, nedovoljno se nabrajaju blaženstva.
Prigovor 2. Nadalje, djelatnomu životu ne pripadaju samo izvršni darovi; nego također i neki upravljački darovi, kao znanost i savjet. No ništa se ne postavlja među blaženstvima što bi se činilo da izravno pripada činu znanosti ili savjeta. Dakle, nedovoljno se dotiču blaženstva.
Prigovor 3. Nadalje, među izvršnim darovima u djelatnom životu postavlja se da strah pripada siromaštvu; a čini se da pobožnost pripada blaženstvu milosrđa. No ništa se ne postavlja što izravno pripada hrabrosti. Dakle, nedovoljno se nabrajaju blaženstva.
Prigovor 4. Nadalje, u Svetome pismu dotiču se mnoga druga blaženstva, kao što se u Job 5 kaže: „Blago čovjeku kojega Gospodin kori“; i u Ps 1: „Blago čovjeku koji ne hodi po savjetu bezbožnika“; i u Izr 3: „Blago čovjeku koji nađe mudrost“. Dakle, nedovoljno se nabrajaju blaženstva.
Naprotiv, čini se da se suvišno nabrajaju. Sedam je naime darova Duha Svetoga. A blaženstava se dotiče osam.
Naprotiv, nadalje, u Lk 6 postavljaju se samo četiri blaženstva. Suvišno se dakle nabraja sedam ili osam u Mateju.
Odgovaram: treba reći da se ta blaženstva najprikladnije nabrajaju. Za očevidnost čega treba uzeti u obzir da su neki postavili trostruko blaženstvo: neki su naime postavili blaženstvo u nasladnom životu; neki u djelatnom životu; a neki u motriteljskom životu. Ta se pak tri blaženstva različito odnose prema budućemu blaženstvu, u čijoj se nadi ovdje nazivamo blaženima. Jer nasladno blaženstvo, budući da je lažno i protivno razumu, zapreka je budućega blaženstva. Blaženstvo pak djelatnoga života priprema za buduće blaženstvo. Motriteljsko pak blaženstvo, ako je savršeno, bitno je samo buduće blaženstvo; a ako je nesavršeno, neko je njegovo započinjanje. I stoga je Gospodin ponajprije postavio neka blaženstva koja poput uklanjanja dokidaju zapreku nasladnoga blaženstva. Sastoji se naime nasladni život u dvome: prvo doduše u obilju vanjskih dobara, bilo da su bogatstva, bilo da su časti. Od kojih se doduše čovjek odvraća po kreposti tako da se umjereno njima služi; a po daru na uzvišeniji način, tako naime da ih čovjek posve prezre. Stoga se kao prvo blaženstvo postavlja: blago siromasima duhom, što se može odnositi ili na prezir bogatstava ili na prezir časti, što biva po poniznosti. Drugo pak nasladni se život sastoji u slijeđenju vlastitih strasti, bilo srditoga bilo požudnoga dijela. Od slijeđenja pak strasti srditoga dijela odvraća krepost da čovjek u njima ne pretjeruje prema pravilu razuma; a dar na uzvišeniji način, tako naime da čovjek prema božanskoj volji posve bude od njih smiren. Stoga se kao drugo blaženstvo postavlja: blago krotkima. Od slijeđenja pak strasti požudnoga dijela odvraća krepost umjerenim služenjem takvim strastima; a dar njihovim posvemašnjim odbacivanjem ako bude potrebno; štoviše, ako bude nužno, preuzimanjem dragovoljne žalosti. Stoga se kao treće blaženstvo postavlja: blago onima koji tuguju. Djelatni se pak život ponajviše sastoji u onome što pružamo bližnjima, ili pod vidom duga, ili pod vidom dragovoljnoga dobročinstva. I za prvo nas doduše krepost raspolaže, da ono što dugujemo bližnjima ne odbijamo pružiti, što pripada pravednosti. Dar pak na to isto navodi nekim obilnijim osjećajem, tako naime da žarkom željom ispunjamo djela pravednosti, kao što žarkom željom onaj tko gladuje i žeđa žudi za hranom ili pićem. Stoga se kao četvrto blaženstvo postavlja: blago gladnima i žednima pravednosti. Oko dragovoljnih pak darova usavršuje nas krepost da darujemo onima kojima razum nalaže da treba darovati, na primjer prijateljima ili drugima nama povezanim, što pripada kreposti darežljivosti. Ali dar zbog štovanja Boga razmatra samo potrebu u onima kojima pruža besplatna dobročinstva; stoga se kaže u Lk 14: „Kada priređuješ ručak ili večeru, ne zovi svojih prijatelja ni svoje braće itd., nego zovi siromahe i nemoćne“ itd., što u pravom smislu znači smilovati se. I stoga se kao peto blaženstvo postavlja: blago milosrdnima. Ono pak što pripada motriteljskom životu ili je samo konačno blaženstvo, ili neko njegovo započinjanje; i stoga se u blaženstvima ne postavlja kao zasluge, nego kao nagrade. Postavljaju se pak kao zasluge učinci djelatnoga života kojima se čovjek raspolaže za motriteljski život. Učinak pak djelatnoga života s obzirom na kreposti i darove kojima se čovjek usavršuje u samome sebi jest čistoća srca, da se naime um čovjeka ne onečisti strastima. Stoga se kao šesto blaženstvo postavlja: blago onima koji su čista srca. S obzirom pak na kreposti i darove kojima se čovjek usavršuje u usporedbi s bližnjim, učinak je djelatnoga života mir; prema onome iz Iz 32: „Djelo pravednosti bit će mir“. I stoga se kao sedmo blaženstvo postavlja: blago mirotvorcima.
Odgovor na 1. prigovor: čini darova koji pripadaju djelatnom životu izriču se u samim zaslugama; ali čini darova koji pripadaju motriteljskom životu izriču se u nagradama, iz već rečenoga razloga. Gledati naime Boga odgovara daru razuma; a suobličiti se Bogu nekim posinovljenjem pripada daru mudrosti.
Odgovor na 2. prigovor: u onome što pripada djelatnom životu spoznaja se ne traži radi same sebe, nego radi djelovanja, kako i Filozof kaže, u II. Ethic. I stoga, budući da blaženstvo unosi nešto konačno, među blaženstvima se ne ubrajaju čini darova koji upravljaju u djelatnom životu, koje naime izazivaju, kao što je savjetovati se čin savjeta a suditi čin znanosti; nego im se prije pripisuju djelatni čini u kojima upravljaju, kao znanosti tugovati, a savjetu smilovati se.
Odgovor na 3. prigovor: u pripisivanju blaženstava darovima dvoje se može razmatrati. Od čega je jedno podudarnost građe. I prema tome svih prvih pet blaženstava može se pripisati znanosti i savjetu kao onima koji upravljaju. Ali među izvršnim se darovima raspodjeljuju tako naime da glad i žeđ za pravednošću, a također i milosrđe, pripadaju pobožnosti, koja usavršuje čovjeka u onome što se odnosi prema drugome; krotkost pak hrabrosti, Ambrozije naime kaže, tumačeći Luku, da je „hrabrosti nadvladati gnjev, suzbiti negodovanje“, jer je hrabrost oko strasti srditoga dijela; a siromaštvo i žalost daru straha, kojim se čovjek odvraća od požuda i naslada svijeta. Na drugi način možemo u tim blaženstvima razmatrati njihove poticaje; i tako, s obzirom na neka od njih, treba drukčije pripisati. Ponajprije naime na blagost pokreće štovanje prema Bogu, što pripada pobožnosti. Na tugovanje pak ponajprije pokreće znanost, po kojoj čovjek spoznaje svoje nedostatke i nedostatke svjetovnih stvari; prema onome iz Prop 1: „Tko umnaža znanje, umnaža i muku“. Na gladovanje pak za djelima pravednosti ponajprije pokreće hrabrost duha. Na milosrđe pak ponajprije pokreće Božji savjet; prema onome iz Dn 4: „Savjet moj neka se svidi kralju: grijehe svoje otkupi milostinjom, i opačine svoje milosrđem prema siromasima“. I taj način pripisivanja slijedi Augustin, u knjizi De sermone Domini in monte.
Odgovor na 4. prigovor: nužno je da se sva blaženstva koja se postavljaju u Svetome pismu svedu na ova, bilo s obzirom na zasluge, bilo s obzirom na nagrade; jer je nužno da sva pripadaju na neki način ili djelatnom životu ili motriteljskom životu. Stoga ono što se kaže: Blago čovjeku kojega Gospodin kori, pripada blaženstvu žalosti. Ono pak što se kaže: Blago čovjeku koji ne hodi po savjetu bezbožnika, pripada čistoći srca. Ono pak što se kaže: Blago čovjeku koji nađe mudrost, pripada nagradi sedmoga blaženstva. I isto je očito o svima drugima koja se mogu navesti.
Odgovor na 5. prigovor: osmo je blaženstvo neka potvrda i očitovanje svih prethodnih. Iz toga naime što je netko utvrđen u siromaštvu duhom i krotkosti i drugome što slijedi, proizlazi da od tih dobara ni zbog kakvoga progonstva ne odstupa. Stoga osmo blaženstvo na neki način pripada sedmorim prethodnima.
Odgovor na 6. prigovor: Luka pripovijeda da je Gospodnji govor bio upućen mnoštvu. Stoga on nabraja blaženstva prema sposobnosti mnoštva, koje je poznavalo samo nasladno i vremenito i zemaljsko blaženstvo. Stoga Gospodin po četirima blaženstvima isključuje četvero što se čini da pripada navedenomu blaženstvu. Od čega je prvo obilje vanjskih dobara, što isključuje time što kaže: Blago siromasima. Drugo je da čovjeku bude dobro s obzirom na tijelo, u jelu i piću i drugome tome sličnome; i to isključuje drugim što postavlja: Blago vama koji gladujete. Treće je da čovjeku bude dobro s obzirom na radost srca; i to isključuje trećim, govoreći: Blago vama koji sada plačete. Četvrto je vanjska naklonost ljudi; i to isključuje četvrtim, govoreći: Blago vama kada vas ljudi zamrze. I kako Ambrozije kaže: „Siromaštvo pripada umjerenosti, koja ne traži primamljive stvari; glad pravednosti, jer tko gladuje, suosjeća, i suosjećajući, daje; plač razboritosti, čija je uloga oplakivati prolazno; podnositi mržnju ljudi, hrabrosti“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.