Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 68, a. 2

O nužnosti darova

Prigovor 1. Čini se da darovi nisu potrebni čovjeku za spasenje. Darovi su naime usmjereni na neko savršenstvo iznad uobičajenoga savršenstva kreposti. No čovjeku nije potrebno za spasenje da postigne takvo savršenstvo koje je iznad uobičajenoga stanja kreposti, jer takvo savršenstvo ne potpada pod zapovijed, nego pod savjet. Dakle, darovi nisu potrebni čovjeku za spasenje.

Prigovor 2. Nadalje, za spasenje čovjeka dostaje da se čovjek dobro drži i oko božanskih i oko ljudskih stvari. No po bogoslovnim krepostima čovjek se dobro drži oko božanskih stvari; a po moralnim krepostima oko ljudskih stvari. Dakle, darovi nisu čovjeku potrebni za spasenje.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže, u II Moral., da „Duh Sveti daje mudrost protiv ludosti, razum protiv tuposti, savjet protiv naglosti, hrabrost protiv straha, znanost protiv neznanja, pobožnost protiv tvrdokornosti, strah protiv oholosti“. No dostatan lijek može se primijeniti za uklanjanje svega toga po krepostima. Dakle, darovi nisu potrebni čovjeku za spasenje.

Naprotiv, čini se da je među darovima najviši mudrost, a najniži strah. No i jedno i drugo od toga potrebno je za spasenje, jer o mudrosti se kaže, Mudr 7: „Nikoga Bog ne ljubi osim onoga tko s mudrošću prebiva“; a o strahu se kaže, Sir 1: „Tko je bez straha, neće se moći opravdati“. Dakle, i drugi srednji darovi potrebni su za spasenje.

Odgovaram: treba reći da su, kako je rečeno, darovi neka čovjekova savršenstva kojima se čovjek raspolaže za to da dobro slijedi božanski poticaj. Stoga u onome u čemu ne dostaje poticaj razuma, nego je nužan poticaj Duha Svetoga, dosljedno je nužan dar. Razum je pak čovjekov savršen na dva načina od Boga: prvo doduše prirodnim savršenstvom, naime prema naravnom svjetlu razuma; na drugi način nekim nadnaravnim savršenstvom, po bogoslovnim krepostima, kako je gore rečeno. I premda je to drugo savršenstvo veće od prvoga, ipak čovjek to prvo posjeduje na savršeniji način nego drugo, naime prvo čovjek posjeduje poput punoga posjeda, dok drugo posjeduje poput nesavršenoga; nesavršeno naime ljubimo i spoznajemo Boga. Očito je pak da svaka pojedina stvar koja savršeno posjeduje neku narav ili oblik ili krepost, može po sebi prema njoj djelovati, no ipak ne isključujući djelovanje Boga, koji u svakoj naravi i volji unutra djeluje. Ali ono što nesavršeno posjeduje neku narav ili oblik ili krepost, ne može po sebi djelovati, osim ako biva pokretano od drugoga. Kao što sunce, jer je savršeno sjajno, po samome sebi može osvjetljavati; mjesec pak, u kojemu je nesavršeno narav svjetla, ne osvjetljava osim ako je osvijetljen. Liječnik također, koji savršeno pozna umijeće medicine, može po sebi djelovati; ali njegov učenik, koji još nije potpuno poučen, ne može po sebi djelovati ako ga on ne pouči. Tako dakle s obzirom na ono što je podložno ljudskome razumu, u odnosu naime prema cilju surodnom čovjeku, čovjek može djelovati po sudu razuma. Ako pak i u tome čovjeku pomogne Bog posebnim poticajem, to će biti od preobilne dobrote; stoga prema filozofima nije svatko tko je imao stečene moralne kreposti imao herojske ili božanske kreposti. Ali u odnosu prema konačnome nadnaravnom cilju, na koji razum pokreće prema tome što je nekako i nesavršeno oblikovan po bogoslovnim krepostima, ne dostaje samo pokretanje razuma ako odozgor ne pridođe poticaj i pokretanje Duha Svetoga, prema onome iz Rim 8: „Koji se god daju voditi Duhom Božjim, oni su sinovi Božji; ako pak sinovi, onda i baštinici“; i u Ps 142 kaže se: „Duh tvoj dobri vodit će me u zemlju pravu“; jer naime u baštinu one zemlje blaženih nitko ne može prispjeti ako ga Duh Sveti ne pokreće i ne vodi. I stoga je za postizanje toga cilja čovjeku nužno imati dar Duha Svetoga.

Odgovor na 1. prigovor: darovi nadilaze uobičajeno savršenstvo kreposti ne s obzirom na rod djela, na onaj način na koji savjeti nadilaze zapovijedi, nego s obzirom na način djelovanja, prema tome što čovjek biva pokretan od višega počela.

Odgovor na 2. prigovor: po bogoslovnim i moralnim krepostima čovjek se ne usavršuje u odnosu na konačni cilj tako da ne bi uvijek trebao biti pokretan nekim višim poticajem Duha Svetoga, iz već rečenoga razloga.

Odgovor na 3. prigovor: ljudskome razumu nije sve spoznato, niti je sve moguće, bilo da se uzima kao usavršen prirodnim savršenstvom, bilo da se uzima kao usavršen bogoslovnim krepostima. Stoga ne može u svemu odbiti ludost i drugo tome slično što se ondje spominje. Ali Bog, čijoj su spoznaji i moći sve stvari podložne, svojim nas pokretanjem čini sigurnima od svake ludosti i neznanja i tuposti i tvrdokornosti i ostaloga tome sličnoga. I stoga se za darove Duha Svetoga, koji nas čine takvima da dobro slijedimo njegov poticaj, kaže da se daju protiv takvih nedostataka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.