I-II, q. 68, a. 1
Razlikuju li se darovi od kreposti
Prigovor 1. Čini se da se darovi ne razlikuju od kreposti. Grgur naime kaže, u I Moral., tumačeći ono iz Joba: „Rodilo mu se sedam sinova: sedam nam se sinova rađa kada se začećem dobre misli u nama rađa sedam kreposti Duha Svetoga“. I navodi ono što se nalazi u Iz 11: Počivat će nad njim duh razuma itd., gdje se nabraja sedam darova Duha Svetoga. Dakle sedam darova Duha Svetoga jesu kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, u knjizi De quaestionibus Evangeliorum, tumačeći ono što se nalazi u Mt 12: „Tada ide i uzima sedam drugih duhova itd.: sedam je mana protivno sedmorim krepostima Duha Svetoga“, to jest sedmorim darovima. No sedam je mana protivno krepostima općenito rečenima. Dakle darovi se ne razlikuju od kreposti općenito rečenih.
Prigovor 3. Nadalje, kojih je definicija ista, oni su također sami isti. No definicija kreposti odgovara darovima, svaki je naime dar dobra kvaliteta uma kojom se ispravno živi, i tako dalje. Slično definicija dara odgovara ulevenim krepostima, jer dar je nepovratno davanje, prema Filozofu. Dakle kreposti i darovi se ne razlikuju.
Prigovor 4. Nadalje, više onoga što se nabraja među darovima jesu kreposti. Jer kako je gore rečeno, mudrost i razum i znanost intelektualne su kreposti; savjet pak pripada razboritosti; pobožnost je pak vrsta pravednosti; hrabrost je pak neka moralna krepost. Dakle čini se da se kreposti ne razlikuju od darova.
Naprotiv, Grgur, u I Moral., razlikuje sedam darova, za koje kaže da su označeni sedmoricom Jobovih sinova, od triju bogoslovnih kreposti, za koje kaže da su označene trima Jobovim kćerima. I u II Moral., razlikuje istih sedam darova od četiriju stožernih kreposti, za koje kaže da su označene četirima uglovima kuće.
Odgovaram: treba reći da ako govorimo o daru i kreposti prema značenju imena, tako nemaju nikakve opreke međusobno. Jer pojam kreposti uzima se prema tome što usavršuje čovjeka za dobro djelovanje, kako je gore rečeno, a pojam dara uzima se prema usporedbi s uzrokom od kojega potječe. Ništa pak ne priječi da ono što potječe od drugoga kao dar, usavršuje nekoga za dobro djelovanje, osobito jer smo gore rekli da su nam neke kreposti ulivene od Boga. Stoga prema tome dar se ne može razlikovati od kreposti. I stoga su neki postavili da darove ne bi trebalo razlikovati od kreposti. No njima ostaje ne manja poteškoća, da naime navedu razlog zašto se neke kreposti nazivaju darovima a ne sve; i zašto se neke ubrajaju među darove koje se ne ubrajaju među kreposti, kao što je očito o strahu. Stoga su drugi rekli da darove treba razlikovati od kreposti; ali nisu naveli prikladan uzrok razlikovanja, koji bi naime bio tako zajednički krepostima da nipošto ne bi pripadao darovima, ili obrnuto. Razmatrajući naime neki da među sedam darova četiri pripadaju razumu, naime mudrost, znanost, razum i savjet; a tri težilnoj moći, naime hrabrost, pobožnost i strah; postavili su da darovi usavršuju slobodnu volju ukoliko je sposobnost razuma, a kreposti ukoliko je sposobnost volje, jer su pronašli samo dvije kreposti u razumu ili intelektu, naime vjeru i razboritost, a ostale u težilnoj ili osjećajnoj moći. Bilo bi pak potrebno, ako bi to razlikovanje bilo prikladno, da sve kreposti budu u težilnoj moći, a svi darovi u razumu. Neki pak, razmatrajući da Grgur kaže, u II Moral., da „dar Duha Svetoga, koji u sebi podložnom umu oblikuje umjerenost, razboritost, pravednost i hrabrost; isti um utvrđuje protiv pojedinih napastovanja po sedam darova“, rekli su da su kreposti usmjerene na dobro djelovanje, a darovi na opiranje napastima. Ali ni to razlikovanje ne dostaje. Jer i kreposti se opiru napastima koje navode na grijehe, a koji se protive krepostima, jer svaka se stvar prirodno opire svojoj protivnosti. Što je osobito očito o ljubavi, o kojoj se kaže u Pj 8: „Mnoge vode ne mogoše ugasiti ljubav“. Drugi pak, razmatrajući da se ti darovi predaju u Pismu prema tome kako su bili u Kristu, kao što je očito u Iz 11; rekli su da su kreposti usmjerene jednostavno na dobro djelovanje; a darovi su usmjereni na to da se po njima suobličimo Kristu, ponajprije s obzirom na ono što je pretrpio, jer su u njegovoj muci osobito zasjali takvi darovi. Ali ni to se ne čini dostatnim. Jer sam nas Gospodin ponajprije navodi na suobličenje sebi prema poniznosti i krotkosti, Mt 11: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“; i prema ljubavi, kao Iv 15: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“. I te su kreposti također osobito zasjale u Kristovoj muci. I stoga za razlikovanje darova od kreposti moramo slijediti način govora Pisma, u kojemu nam se predaju ne doduše pod imenom darova, nego više pod imenom duhova, tako se naime kaže u Iz 11: „Počivat će nad njim duh mudrosti i razuma“, i tako dalje. Iz kojih se riječi bjelodano daje razumjeti da se to sedmero ondje nabraja prema tome što su u nama po božanskome nadahnuću. Nadahnuće pak označuje neko pokretanje izvana. Treba naime uzeti u obzir da je u čovjeku dvostruko pokretačko počelo, jedno doduše unutrašnje, a to je razum; a drugo vanjsko, a to je Bog, kako je gore rečeno; i također to Filozof kaže, u poglavlju De bona fortuna. Očito je pak da je sve što se pokreće nužno razmjerno pokretaču, i to je savršenost pokretnoga ukoliko je pokretno, raspoloženje kojim biva raspoloženo za to da biva dobro pokretano od svoga pokretača. Što je dakle pokretač viši, to je nužno da mu pokretno bude razmjerno savršenijim raspoloženjem, kao što vidimo da učenik treba biti savršenije raspoložen za to da primi viši nauk od učitelja. Očito je pak da ljudske kreposti usavršuju čovjeka prema tome što je čovjek rođen da biva pokretan po razumu u onome što unutra ili izvana čini. Potrebno je dakle da u čovjeku budu više savršenosti, prema kojima bi bio raspoložen za to da biva božanski pokretan. I te se savršenosti nazivaju darovima, ne samo zato što se ulijevaju od Boga; nego zato što se prema njima čovjek raspolaže da postane spremno pokretan od božanskoga nadahnuća, kao što se kaže u Iz 50: „Gospodin mi otvori uho; a ja se ne protivim, natrag ne ustuknuh“. I Filozof također kaže, u poglavlju De bona fortuna, da onima koji se pokreću po božanskome poticaju ne koristi savjetovati se prema ljudskome razumu, nego da slijede unutrašnji poticaj, jer bivaju pokretani od boljega počela nego što je ljudski razum. I to je ono što neki kažu, da darovi usavršuju čovjeka za više čine nego što su čini kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: takvi se darovi nazivaju katkad krepostima prema općem pojmu kreposti. Imaju ipak nešto što nadilazi opći pojam kreposti, ukoliko su neke božanske kreposti koje usavršuju čovjeka ukoliko biva pokretan od Boga. Stoga i Filozof, u VII. Ethic., iznad obične kreposti postavlja neku herojsku ili božansku krepost, prema kojoj se neki nazivaju božanskim ljudima.
Odgovor na 2. prigovor: mane, ukoliko su protiv dobra razuma, protive se krepostima, no ukoliko su protiv božanskoga poticaja, protive se darovima. Isto se naime protivi Bogu i razumu, čije se svjetlo izvodi od Boga.
Odgovor na 3. prigovor: ta se definicija daje o kreposti prema općem načinu kreposti. Stoga ako želimo definiciju suziti na kreposti ukoliko se razlikuju od darova, reći ćemo da ono što se kaže, kojom se ispravno živi, treba razumjeti o ispravnosti života koja se uzima prema pravilu razuma. Slično pak dar, ukoliko se razlikuje od ulevene kreposti, može se nazvati ono što se daje od Boga s obzirom na njegovo pokretanje; što naime čini čovjeka takvim da dobro slijedi njegove poticaje.
Odgovor na 4. prigovor: mudrost se naziva intelektualnom krepošću ukoliko proizlazi iz suda razuma, a naziva se darom ukoliko djeluje iz božanskoga poticaja. I slično treba reći o drugima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.