I-II, q. 67, a. 5
Ostaje li išta od vjere ili nade
Prigovor 1. Čini se da nešto od vjere ili nade ostaje u slavi. Uklonivši naime ono što je vlastito, ostaje ono što je zajedničko, kao što se kaže u knjizi De causis, da „uklonivši razumno, ostaje živo; i uklonivši živo, ostaje biće“. No u vjeri postoji nešto što ima zajedničko s blaženstvom, naime sama spoznaja, a nešto što je njoj vlastito, naime zagonetka; vjera je naime zagonetna spoznaja. Dakle uklonivši zagonetku vjere, još uvijek ostaje sama spoznaja vjere.
Prigovor 2. Nadalje, vjera je neko duhovno svjetlo duše, prema onome iz Ef 1: „Prosvijetlio oči vašega srca za spoznaju Boga“; no to je svjetlo nesavršeno u odnosu na svjetlo slave, o kojemu se kaže u Ps 35: „U tvojem svjetlu vidjet ćemo svjetlost“. Nesavršeno pak svjetlo ostaje kada nadođe savršeno svjetlo, ne gasi se naime svijeća kada nadođe sjaj sunca. Dakle čini se da samo svjetlo vjere ostaje sa svjetlom slave.
Prigovor 3. Nadalje, supstancija se habitusa ne oduzima time što se uskraćuje građa, može naime čovjek zadržati habitus darežljivosti i nakon gubitka novca; no ne može imati čin. Objekt je pak vjere prva istina neviđena. Dakle uklonivši to time što se gleda prva istina, još uvijek može ostati sam habitus vjere.
Naprotiv, vjera je neki jednostavan habitus. Jednostavno pak ili se u cijelosti oduzima, ili u cijelosti ostaje. Budući dakle da vjera ne ostaje u potpunosti, nego se dokida, kako je rečeno; čini se da se u potpunosti oduzima.
Odgovaram: treba reći da su neki rekli da se nada u potpunosti oduzima, a vjera se dijelom oduzima, naime s obzirom na zagonetku, a dijelom ostaje, naime s obzirom na supstanciju spoznaje. Što se doista, ako se tako razumije da ostaje ne isto po broju nego isto po rodu, najistinitije kaže, vjera se naime s gledanjem domovine slaže u rodu, što je spoznaja. Nada se pak ne slaže s blaženstvom u rodu, odnosi se naime nada prema uživanju blaženstva kao kretanje prema mirovanju u cilju. Ako se pak razumije da ista spoznaja po broju koja pripada vjeri ostaje u domovini; to je posve nemoguće. Ne ostaje naime, uklonivši razliku neke vrste, supstancija roda ista po broju, kao što, uklonivši konstitutivnu razliku bjeline, ne ostaje ista supstancija boje po broju, tako da ista boja po broju bude katkad bjelina a katkad crnilo. Ne odnosi se naime rod prema razlici kao tvar prema obliku, tako da ostane supstancija roda ista po broju kad se razlika ukloni; kao što ostaje ista supstancija tvari po broju kad se oblik ukloni. Rod naime i razlika nisu dijelovi vrste, inače se ne bi izricali o vrsti. Nego kao što vrsta označuje cjelinu, to jest složeno od tvari i oblika u materijalnim stvarima, tako razlika označuje cjelinu, i slično rod, ali rod imenuje cjelinu po onome što je poput tvari; a razlika po onome što je poput oblika; a vrsta po obojemu. Kao što se u čovjeku osjetilna narav materijalno odnosi prema razumskoj, a životinjom se naziva ono što ima osjetilnu narav; razumnim ono što ima razumsku; a čovjekom ono što ima oboje. I tako se ista cjelina označuje ovim trima, ali ne po istome. Otuda je očito da, budući da razlika nije ništa drugo doli pobliže određivanje roda, kad se razlika ukloni, ne može supstancija roda ostati ista, ne ostaje naime isto životinjstvo ako postoji druga duša koja uspostavlja životinju. Stoga ne može biti da ista spoznaja po broju, koja je prije bila zagonetna, poslije postane otvoreno gledanje. I tako je očito da ništa isto po broju ili vrsti što je u vjeri ne ostaje u domovini; nego samo isto po rodu.
Odgovor na 1. prigovor: uklonivši razumno, ne ostaje živo isto po broju, nego isto po rodu, kako je bjelodano iz rečenoga.
Odgovor na 2. prigovor: nesavršenost svjetla svijeće ne opire se savršenosti sunčeva svjetla, jer ne gledaju na isti subjekt. Ali nesavršenost vjere i savršenost slave međusobno se opiru i gledaju na isti subjekt. Stoga ne mogu biti istodobno, kao ni jasnoća zraka s njegovom tminom.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko gubi novac, ne gubi mogućnost posjedovanja novca, i stoga prikladno ostaje habitus darežljivosti. Ali u stanju slave ne samo da se u činu uklanja objekt vjere, koji je neviđeno; nego također prema mogućnosti, zbog postojanosti blaženstva. I stoga bi takav habitus uzalud ostao.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.