Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 67, a. 4

Ostaje li nada

Prigovor 1. Čini se da nada ostaje nakon smrti u stanju slave. Nada naime na plemenitiji način usavršuje ljudsku težnju nego moralne kreposti. No moralne kreposti ostaju nakon ovoga života, kako je bjelodano po Augustinu u XIV De Trin. Dakle mnogo više nada.

Prigovor 2. Nadalje, nadi je oprečan strah. No strah ostaje nakon ovoga života, i to u blaženicima sinovski strah, koji ostaje u vijeke; a u osuđenicima strah od kazna. Dakle nada, jednakim razlogom, može trajati.

Prigovor 3. Nadalje, kao što je nada o budućem dobru, tako i želja. No u blaženicima postoji želja za budućim dobrom, i s obzirom na slavu tijela, koju duše blaženika žele, kako Augustin kaže, XII Super Gen. ad Litt.; a također i s obzirom na slavu duše, prema onome iz Sir 24: „Koji mene jedu, još će gladovati, i koji mene piju, još će žeđati“; i u 1 Pt 1 kaže se: „U što anđeli žele zaviriti“. Dakle čini se da može postojati nada nakon ovoga života u blaženicima.

Naprotiv, Apostol kaže, Rim 8: „Što tko gleda, čemu da se nada?“ No blaženici gledaju ono što je objekt nade, naime Boga. Dakle ne nadaju se.

Odgovaram: treba reći da, kako je rečeno, ono što od svoje naravi unosi nesavršenost subjekta, ne može istodobno stajati sa subjektom usavršenim oprečnom savršenošću. Kao što je očito da kretanje u svome pojmu unosi nesavršenost subjekta, jest naime čin postojećega u mogućnosti ukoliko je takvo, stoga kad se ta mogućnost svede na čin, već prestaje kretanje; ne bjeljuje se naime još, nakon što je nešto već postalo bijelo. Nada pak unosi neko kretanje prema onome što se ne posjeduje; kako je bjelodano iz onoga što smo gore rekli o strasti nade. I stoga kada se bude posjedovalo ono čemu se nada, naime božansko uživanje, više nada neće moći postojati.

Odgovor na 1. prigovor: nada je plemenitija od moralnih kreposti s obzirom na objekt, koji je Bog. Ali čini moralnih kreposti ne protive se savršenosti blaženstva kao čini nade; osim možda zbog građe, prema kojoj ne ostaju. Ne usavršuje naime moralna krepost težnju samo prema onome što se još ne posjeduje; nego također oko onoga što se prisutno posjeduje.

Odgovor na 2. prigovor: strah je dvostruk, ropski i sinovski, kako će se dolje reći. Ropski je doduše strah od kazne, koji neće moći biti u slavi, jer ne ostaje nikakva mogućnost za kaznu. Sinovski pak strah ima dva čina, naime štovati Boga, i s obzirom na taj čin ostaje; te bojati se odvajanja od njega, i s obzirom na taj čin ne ostaje. Jer biti odvojen od Boga ima narav zla, no ondje se nikakvo zlo neće bojati, prema onome iz Izr 1: „Obiljem će uživati, uklonivši strah od zala“. Strah se pak opire nadi oprekom dobra i zla, kako je gore rečeno, i stoga strah koji ostaje u slavi ne opire se nadi. U osuđenicima pak može više postojati strah od kazne, nego u blaženicima nada u slavu. Jer u osuđenicima će biti slijed kazna, i tako ondje ostaje narav budućega, koje je objekt straha, ali slava svetih jest bez slijeda, prema nekome sudioništvu vječnosti, u kojoj nema prošloga i budućega, nego samo sadašnje. Pa ipak ni u osuđenicima nema u pravom smislu straha. Jer kako je gore rečeno, strah nikada nije bez neke nade u izbavljenje, koje u osuđenicima uopće neće biti. Stoga ni straha; osim općenito govoreći, prema čemu se svako očekivanje budućega zla naziva strahom.

Odgovor na 3. prigovor: s obzirom na slavu duše, u blaženicima ne može biti želje prema tome što gleda na buduće, iz već rečenoga razloga. Kaže se pak da je ondje glad i žeđ po uklanjanju zasićenosti, i istim se razlogom kaže da postoji želja u anđelima. S obzirom pak na slavu tijela, u dušama svetih doduše može biti želja, no ne nada, u pravom smislu govoreći, niti prema tome što je nada bogoslovna krepost, jer tako je njezin objekt Bog a ne neko stvoreno dobro; niti prema tome kako se općenito uzima. Jer objekt je nade ono što je mučno, kako je gore rečeno, a dobro kojemu već imamo neumitan uzrok ne odnosi se prema nama pod vidom mučnoga. Stoga se ne kaže u pravom smislu da se netko tko ima srebro nada da će imati nešto što je odmah u njegovoj moći da kupi. I slično oni koji imaju slavu duše, ne kažu se u pravom smislu da se nadaju slavi tijela; nego samo da je žele.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.