I-II, q. 67, a. 3
Ostaje li vjera
Prigovor 1. Čini se da vjera ostaje nakon ovoga života. Plemenitija je naime vjera nego znanost. No znanost ostaje nakon ovoga života, kako je rečeno. Dakle i vjera.
Prigovor 2. Nadalje, 1 Kor 3, kaže se: „Temelja drugoga nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist“, to jest vjera Isusa Krista. No kad se ukloni temelj, ne ostaje ono što se nadograđuje. Dakle, ako vjera ne bi ostala nakon ovoga života, nijedna druga krepost ne bi ostala.
Prigovor 3. Nadalje, spoznaja vjere i spoznaja slave razlikuju se prema savršenome i nesavršenome. No nesavršena spoznaja može postojati zajedno sa savršenom spoznajom, kao što u anđelu istodobno može postojati večernja spoznaja s jutarnjom spoznajom; i neki čovjek može istodobno imati o istome zaključku znanost po dokaznom silogizmu, i mnijenje po dijalektičkom silogizmu. Dakle i vjera može postojati istodobno, nakon ovoga života, sa spoznajom slave.
Naprotiv, Apostol kaže, 2 Kor 5: „Dokle god smo u tijelu, iseljeni smo od Gospodina, po vjeri naime hodimo, a ne po gledanju“. No oni koji su u slavi, nisu iseljeni od Gospodina, nego su mu prisutni. Dakle vjera ne ostaje nakon ovoga života u slavi.
Odgovaram: treba reći da je opreka po sebi i vlastiti uzrok da se jedno isključuje drugim, ukoliko je naime u svim oprekama uključena opreka tvrdnje i nijekanja. Nalazi se pak u nekima opreka prema protivnim oblicima, kao u bojama bijelo i crno. U nekima pak prema savršenome i nesavršenome, otuda se u promjenama više i manje uzimaju kao protivnosti, kao kad od manje toploga biva više toplo, kako se kaže u V. Physic. I budući da su savršeno i nesavršeno oprečni, nemoguće je da istodobno, s obzirom na isto, bude savršenost i nesavršenost. Treba pak uzeti u obzir da je nesavršenost katkad od naravi stvari i pripada njezinoj vrsti, kao što nedostatak razuma pripada pojmu vrste konja ili vola. I budući da se jedno te isto što ostaje po broju ne može prenijeti iz jedne vrste u drugu, otuda je što se uklanjanjem takve nesavršenosti dokida vrsta stvari, kao što više ne bi bio vol ili konj kada bi bio razuman. Katkad pak nesavršenost ne pripada pojmu vrste, nego se prigadica individui prema nečemu drugome, kao što nekom čovjeku katkad prigodice biva nedostatak razuma, ukoliko je u njemu zapriječena uporaba razuma zbog sna ili pijanstva ili nečega takvoga. Očito je pak da se uklanjanjem takve nesavršenosti ipak zadržava supstancija stvari. Bjelodano je pak da je nesavršenost spoznaje od naravi vjere. Postavlja se naime u njezinu definiciju, „vjera je naime zalog onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“, kako se kaže u Heb 11. I Augustin kaže: „Što je vjera? Vjerovati ono što ne vidiš“. To pak da spoznaja bude bez pojavljivanja ili gledanja, to pripada nesavršenosti spoznaje. I tako je nesavršenost spoznaje od naravi vjere. Stoga je bjelodano da vjera ne može biti savršena spoznaja ostajući ista po broju. No dalje treba razmotriti može li istodobno postojati sa savršenom spoznajom, ništa naime ne priječiti da neka nesavršena spoznaja katkad postoji zajedno sa savršenom spoznajom. Treba dakle uzeti u obzir da spoznaja može biti nesavršena trojako: na jedan način sa strane spoznatljivoga objekta; na drugi način sa strane posrednika; na treći način sa strane subjekta. Sa strane pak spoznatljivoga objekta razlikuju se prema savršenome i nesavršenome jutarnja i večernja spoznaja u anđelima, naime jutarnja je spoznaja o stvarima prema tome što imaju bitak u Riječi; dok je večernja spoznaja o njima prema tome što imaju bitak u vlastitoj naravi, što je nesavršeno u odnosu na prvi bitak. Sa strane pak posrednika razlikuju se prema savršenome i nesavršenome spoznaja koja je o nekom zaključku po dokaznom posredniku, i po vjerojatnom posredniku. Sa strane pak subjekta razlikuju se prema savršenome i nesavršenome mnijenje, vjera i znanost. Naime od naravi je mnijenja da se prihvati jedno uz bojazan od drugoga oprečnoga, stoga nema čvrsto prianjanje. Od naravi je pak znanosti da ima čvrsto prianjanje uz razumsko gledanje, jer ima izvjesnost koja proizlazi iz razumijevanja načela. Vjera se pak drži na srednji način, nadilazi naime mnijenje u tome što ima čvrsto prianjanje; zaostaje pak za znanošću u tome što nema gledanje. Očito je pak da savršeno i nesavršeno ne mogu istodobno biti s obzirom na isto, ali ono što se razlikuje prema savršenome i nesavršenome s obzirom na nešto isto, može istodobno biti u nečemu drugome istom. Tako dakle savršena i nesavršena spoznaja sa strane objekta nipošto ne mogu biti o istome objektu. Mogu se ipak složiti u istome posredniku i u istome subjektu, ništa naime ne priječi da jedan čovjek u isto vrijeme i odjednom po jednom te istom posredniku ima spoznaju o dvome, od kojih je jedno savršeno a drugo nesavršeno, kao o zdravlju i bolesti, te o dobru i zlu. Slično je također nemoguće da se savršena i nesavršena spoznaja sa strane posrednika slože u jednom posredniku. Ali ništa ne priječi da se slože u jednom objektu i u jednom subjektu, može naime jedan čovjek spoznati isti zaključak po vjerojatnom i po dokaznom posredniku. I slično je nemoguće da savršena i nesavršena spoznaja sa strane subjekta budu istodobno u istome subjektu. Vjera pak u svome pojmu ima nesavršenost koja je sa strane subjekta, da naime onaj tko vjeruje ne vidi ono što vjeruje, a blaženstvo od svoga pojma ima savršenost sa strane subjekta, da naime blaženik vidi ono čime se blaženi, kako je gore rečeno. Stoga je bjelodano da je nemoguće da vjera ostane istodobno s blaženstvom u istome subjektu.
Odgovor na 1. prigovor: vjera je plemenitija od znanosti sa strane objekta, jer je njezin objekt prva istina. Ali znanost ima savršeniji način spoznavanja, koji se ne protivi savršenosti blaženstva, naime gledanju, kao što mu se protivi način vjere.
Odgovor na 2. prigovor: vjera je temelj s obzirom na ono što ima od spoznaje. I stoga kad se usavrši spoznaja, bit će savršeniji temelj.
Odgovor na 3. prigovor: na treći je prigovor rješenje bjelodano iz onoga što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.