Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 66, a. 5

O međusobnoj usporedbi intelektualnih kreposti

Prigovor 1. Čini se da mudrost nije najveća među intelektualnim krepostima. Jer onaj tko zapovijeda veći je od onoga kome se zapovijeda. No, čini se da razboritost zapovijeda mudrosti, kaže se naime u I. Ethic. da „ona unaprijed određuje kakve znanosti treba da budu u državama, i kakve svatko treba učiti, i do koje mjere“, naime politika, koja pripada razboritosti, kako se kaže u VI. Ethic. Budući da se dakle među znanostima nalazi i mudrost, čini se da je razboritost veća od mudrosti.

Prigovor 2. Nadalje, u naravi je kreposti da usmjeruje čovjeka na sreću, jer krepost je raspoloženost savršenoga prema najboljemu, kako se kaže u VII. Physic. No, razboritost je ispravan razum djelovanja, po kojima se čovjek privodi k sreći, a mudrost ne razmatra ljudske čine kojima se dolazi do blaženstva. Dakle, razboritost je veća krepost od mudrosti.

Prigovor 3. Nadalje, što je spoznaja savršenija, to se čini većom. No, savršeniju spoznaju možemo imati o ljudskim stvarima, o kojima je znanost, nego o božanskim stvarima, o kojima je mudrost, kako razlikuje Augustin u XII De Trin., jer su božanske stvari neshvatljive, prema onome iz Job 36: „Gle, Bog je velik i nadilazi našu spoznaju“. Dakle, znanost je veća krepost od mudrosti.

Prigovor 4. Nadalje, spoznaja načela dostojanstvenija je od spoznaje zaključaka. No, mudrost izvodi zaključke iz nedokazivih načela, koja pripadaju razumu; kao i druge znanosti. Dakle, razum je veća krepost od mudrosti.

Naprotiv, Filozof kaže, u VI. Ethic., da je mudrost kao glava među intelektualnim krepostima.

Odgovaram: treba reći da se, kako je rečeno, veličina kreposti prema svojoj vrsti razmatra iz objekta. Objekt mudrosti pak nadvisuje objekte svih intelektualnih kreposti, jer razmatra najviši uzrok, koji je Bog, kako se kaže na početku Metaphys. I budući da se po uzroku sudi o učinku, a po višem uzroku o nižim uzrocima; otuda je što mudrost posjeduje sud o svim drugim intelektualnim krepostima; i njezina je uloga sve raspoređivati; i ona je poput arhitektoničke u odnosu na sve.

Odgovor na 1. prigovor: budući da je razboritost oko ljudskih stvari, a mudrost oko najvišeg uzroka; nemoguće je da razboritost bude veća krepost od mudrosti, „osim“, kako se kaže u VI. Ethic., „kada bi čovjek bio najveće od onoga što je na svijetu“. Stoga treba reći, kako se u istoj knjizi kaže, da razboritost ne zapovijeda samoj mudrosti, nego prije obrnuto, jer „duhovan čovjek prosuđuje sve, a njega samoga nitko ne prosuđuje“, kako se kaže u 1 Kor 2. Razboritost se naime ne treba miješati u najviše stvari koje razmatra mudrost, nego zapovijeda o onome što se usmjeruje na mudrost, naime kako ljudi trebaju dospjeti do mudrosti. Stoga je u tome razboritost, ili politika, službenica mudrosti, jer uvodi k njoj, pripravljajući joj put, kao vratar k kralju.

Odgovor na 2. prigovor: razboritost razmatra ono čime se dolazi do sreće, ali mudrost razmatra sam objekt sreće, koji je najviše spoznatljivo. I kada bi doista razmatranje mudrosti bilo savršeno s obzirom na svoj objekt, bilo bi savršeno blaženstvo u činu mudrosti. Ali budući da je čin mudrosti u ovome životu nesavršen s obzirom na glavni objekt, koji je Bog; stoga je čin mudrosti neki početak ili sudioništvo budućega blaženstva. I tako se nalazi bliže blaženstvu nego razboritost.

Odgovor na 3. prigovor: kako Filozof kaže, u I. De anima, „jedna se spoznaja pretpostavlja drugoj ili po tome što je o plemenitijim stvarima, ili zbog izvjesnosti“. Ako su dakle predmeti jednaki u dobroti i plemenitosti, ona koja je izvjesnija bit će veća krepost. Ali ona koja je manje izvjesna o višim i većim stvarima, pretpostavlja se onoj koja je izvjesnija o nižim stvarima. Stoga Filozof kaže, u II De caelo, da je veliko o nebeskim stvarima moći nešto spoznati makar i slabim i vjerojatnim razlogom. I u I De partibus animalium, kaže da je „draže spoznati nešto malo o plemenitijim stvarima nego spoznati mnogo o manje plemenitim stvarima“. Mudrost dakle, kojoj pripada spoznaja Boga, ne može čovjeku, ponajviše u stanju ovoga života, pripasti savršeno, tako da bude poput njegova posjeda; nego to pripada samo Bogu, kako se kaže u I. Metaphys. Ali ipak ta skromna spoznaja koja se po mudrosti može imati o Bogu, pretpostavlja se svakoj drugoj spoznaji.

Odgovor na 4. prigovor: istina i spoznaja nedokazivih načela ovisi o pojmu termina, jer kad se spozna što je cjelina i što dio, odmah se spoznaje da je svaka cjelina veća od svoga dijela. Spoznati pak pojam bića i nebića, i cjeline i dijela, i drugoga što slijedi biće, iz čega se kao iz termina uspostavljaju nedokaziva načela, pripada mudrosti, jer opće biće vlastiti je učinak najvišeg uzroka, to jest Boga. I stoga se mudrost ne samo služi nedokazivim načelima, koja pripadaju razumu, izvodeći iz njih zaključke, kao i druge znanosti; nego također sudeći o njima, i raspravljajući protiv onih koji ih niječu. Stoga slijedi da je mudrost veća krepost od razuma.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.