Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 66, a. 4

O međusobnoj usporedbi moralnih kreposti

Prigovor 1. Čini se da pravednost nije najizvrsnija među moralnim krepostima. Veće je naime dati nekome od svoga, nego vratiti nekome ono što mu se duguje. No, prvo pripada darežljivosti; a drugo pravednosti. Dakle, čini se da je darežljivost veća krepost od pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da je u svakoj stvari najveće ono što je u njoj najsavršenije. No, kako se kaže u Jak 1, „strpljivost ima savršeno djelo“. Dakle, čini se da je strpljivost veća od pravednosti.

Prigovor 3. „Nadalje, velikodušnost čini veliko u svim krepostima“, kako se kaže u IV. Ethic. Dakle, ona čini velikom i samu pravednost. Veća je, dakle, od pravednosti.

Naprotiv, Filozof kaže, u V. Ethic., da je „pravednost najslavnija od kreposti“.

Odgovaram: treba reći da se neka krepost prema svojoj vrsti može nazvati većom ili manjom, ili apsolutno, ili u nekom pogledu. Apsolutno se doduše krepost naziva većom prema tome što u njoj odsijeva veće dobro razuma, kako je gore rečeno. I prema tome, pravednost se ističe među svim moralnim krepostima, kao bliža razumu. Što je bjelodano i iz subjekta, i iz objekta. Iz subjekta doduše, jer se nalazi u volji kao u subjektu, a volja je razumski apetit, kako je bjelodano iz rečenoga. A prema objektu ili građi, jer je oko djelovanja kojima se čovjek usmjeruje ne samo u samome sebi, nego također prema drugome. Stoga je pravednost najslavnija od kreposti, kako se kaže u V. Ethic. Među drugim pak moralnim krepostima, koje se bave strastima, u svakoj pojedinoj utoliko više odsijeva dobro razuma ukoliko se oko većih stvari težilni pokret podlaže razumu. Najveće pak u onome što pripada čovjeku jest život, o kojemu sve drugo ovisi. I stoga hrabrost, koja težilni pokret podlaže razumu u onome što pripada smrti i životu, zauzima prvo mjesto među moralnim krepostima koje se bave strastima, no ipak se raspoređuje ispod pravednosti. Stoga Filozof kaže, u I. Rhetoric., da je „nužno da su najveće kreposti one koje su drugima najčasnije, ako je doista krepost moć činjenja dobra. Zbog toga ponajviše časte hrabre i pravedne, jer je ova naime u ratu, to jest hrabrost; a ova, to jest pravednost, korisna i u ratu i u miru“. Nakon hrabrosti pak raspoređuje se umjerenost, koja podlaže razumu težnju oko onoga što se neposredno usmjeruje na život, ili u istome prema broju, ili u istome prema vrsti, naime u hrani i spolnim stvarima. I tako se ove tri kreposti, zajedno s razboritošću, nazivaju glavnima također po dostojanstvu. U nekom pogledu pak naziva se neka krepost većom prema tome što pruža pomoć ili ures glavnoj kreposti. Kao što je supstancija apsolutno dostojanstvenija od akcidenta; ipak je neki akcident u nekom pogledu dostojanstveniji od supstancije, ukoliko usavršuje supstanciju u nekom akcidentalnom bitku.

Odgovor na 1. prigovor: čin darežljivosti mora se temeljiti na činu pravednosti, „jer ne bi bilo darežljivo davanje kada se ne bi davalo od vlastitoga“, kako se kaže u II Polit. Stoga darežljivost ne bi mogla postojati bez pravednosti, koja razlučuje svoje od tuđega. Pravednost pak može postojati bez darežljivosti. Stoga je pravednost apsolutno veća od darežljivosti, kao općenitija i njezin temelj; a darežljivost je veća u nekom pogledu, jer je neki ures pravednosti i njezina dopuna.

Odgovor na 2. prigovor: za strpljivost se kaže da ima savršeno djelo u podnošenju zala, u kojima ne isključuje samo nepravednu osvetu, koju isključuje i pravednost; niti samo mržnju, što čini ljubav; niti samo srdžbu, što čini krotkost; nego također isključuje neurednu žalost, koja je korijen svega navedenoga. I stoga je u tome savršenija i veća, što u toj građi iskorjenjuje korijen. No, nije apsolutno savršenija od svih drugih kreposti. Jer hrabrost ne samo da podnosi tegobe bez smetenosti, što pripada strpljivosti, nego se također upušta u njih, kada je potrebno. Stoga tko god je hrabar, jest strpljiv, ali ne obratno, jer strpljivost je neki dio hrabrosti.

Odgovor na 3. prigovor: velikodušnost ne može postojati ako druge kreposti već ne postoje, kako se kaže u IV. Ethic. Stoga se odnosi prema drugima kao njihov ures. I tako je u nekom pogledu veća od svih drugih, no ipak ne apsolutno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.