I-II, q. 66, a. 6
O međusobnoj usporedbi bogoslovnih kreposti
Prigovor 1. Čini se da ljubav nije najveća među bogoslovnim krepostima. Budući da je naime vjera u razumu, a nada i ljubav u težilnoj moći, kako je gore rečeno; čini se da se vjera odnosi prema nadi i ljubavi kao intelektualna krepost prema moralnoj. No, intelektualna je krepost veća od moralne, kako je bjelodano iz rečenoga. Dakle, vjera je veća od nade i ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se odnosi dodavanjem prema drugome, čini se većim od njega. No, nada se, kako se čini, odnosi dodavanjem prema ljubavi, jer nada pretpostavlja ljubav, kako Augustin kaže u Enchiridionu; a dodaje neko gibanje pružanja prema ljubljenoj stvari. Dakle, nada je veća od ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok je moćniji od učinka. No, vjera i nada uzrok su ljubavi, kaže se naime u Mt 1, u Glosi, da „vjera rađa nadu, a nada ljubav“. Dakle, vjera i nada veće su od ljubavi.
Naprotiv, Apostol kaže, 1 Kor 13: „A sada ostaju vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali najveća je među njima ljubav“.
Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, veličina kreposti prema svojoj vrsti razmatra iz objekta. Budući pak da tri bogoslovne kreposti gledaju Boga kao vlastiti objekt, ne može se jedna od njih nazvati većom od druge po tome što bi bila oko većeg objekta; nego po tome što se jedna nalazi bliže objektu nego druga. I na taj je način ljubav veća od drugih. Jer druge u svome pojmu unose neku udaljenost od objekta, jer vjera je o neviđenome, a nada o neposjedovanome. Ali ljubav ljubavi jest o onome što se već posjeduje, jer ljubljeno je na neki način u onome tko ljubi, a također onaj tko ljubi osjećajem biva privučen k jedinstvu ljubljenoga; zbog čega se kaže u 1 Iv 4: „Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“.
Odgovor na 1. prigovor: ne odnose se na taj način vjera i nada prema ljubavi kao razboritost prema moralnoj kreposti. I to zbog dvoga. Prvo doduše, jer bogoslovne kreposti imaju objekt koji je iznad ljudske duše, dok su razboritost i moralne kreposti oko onoga što je ispod čovjeka. U onome pak što je iznad čovjeka, plemenitija je ljubav nego spoznaja. Spoznaja se naime usavršuje prema tome što su spoznate stvari u onome tko spoznaje, a ljubav prema tome što se onaj tko ljubi privlači k ljubljenoj stvari. Ono pak što je iznad čovjeka, plemenitije je u samome sebi nego što je u čovjeku, jer svaka pojedina stvar jest u drugome po načinu onoga u čemu jest. Obrnuto je pak u onome što je ispod čovjeka. Drugo, jer razboritost usklađuje težilne pokrete koji pripadaju moralnim krepostima, no vjera ne usklađuje težilni pokret koji teži k Bogu, a koji pripada bogoslovnim krepostima; nego samo pokazuje objekt. Težilni pak pokret prema objektu nadilazi ljudsku spoznaju; prema onome iz Ef 3: „Spoznaju nadilazeću ljubav Kristovu“.
Odgovor na 2. prigovor: nada pretpostavlja ljubav onoga što se netko nada da će postići, a to je ljubav požude, kojom ljubavlju doista onaj tko žudi dobro više ljubi sebe nego išta drugo. Ljubav pak unosi ljubav prijateljstva, do koje se dolazi nadom, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: dovršavajući uzrok moćniji je od učinka, no ne raspolažući uzrok. Tako bi naime toplina vatre bila moćnija od duše, za koju priprema tvar, što je bjelodano neistinito. A na taj način vjera rađa nadu, i nada ljubav, naime ukoliko jedna priprema za drugu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.