Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 66, a. 2

Jesu li sve kreposti koje istodobno u istome postoje jednake

Prigovor 1. Čini se da sve kreposti u jednom te istom nisu jednako jake. Apostol naime kaže, 1 Kor 7: „Svatko ima svoj vlastiti dar od Boga, jedan ovako, drugi onako“. No, jedan dar ne bi bio nekome vlastitiji od drugoga kada bi svatko jednako posjedovao sve kreposti ulivene Božjim darom. Dakle, čini se da sve kreposti nisu jednake u jednom te istom.

Prigovor 2. Nadalje, kada bi sve kreposti bile jednako jake u jednom te istom, slijedilo bi da onaj tko nadilazi nekoga u jednoj kreposti, nadilazi ga u svim drugim krepostima. No, bjelodano je da je to neistinito, jer se različiti sveti osobito hvale zbog različitih kreposti; kao Abraham zbog vjere, Mojsije zbog krotkosti, Job zbog strpljivosti. Otuda se i o svakom ispovjedaocu u Crkvi pjeva: „Nije se našao njemu sličan, koji bi sačuvao zakon Svevišnjega“; time što je svatko imao prvenstvo u nekoj kreposti. Nisu, dakle, sve kreposti jednake u jednom te istom.

Prigovor 3. Nadalje, što je habitus jači, to čovjek prema njemu djeluje s više ugode i spremnije. No, iz iskustva je bjelodano da jedan čovjek s više ugode i spremnije vrši čin jedne kreposti nego čin druge. Nisu, dakle, sve kreposti jednake u jednom te istom.

Naprotiv, Augustin kaže, u VI De Trin., da „svi koji su jednaki u hrabrosti, jednaki su u razboritosti i umjerenosti“; i tako o ostalima. No, to ne bi bilo tako kada sve kreposti jednog čovjeka ne bi bile jednake. Dakle, sve kreposti jednog čovjeka jesu jednake.

Odgovaram: treba reći da se veličina kreposti, kako je bjelodano iz rečenoga, može promatrati dvostruko. Na jedan način, prema naravi vrste. I tako nema sumnje da je jedna krepost istoga čovjeka veća od druge, kao ljubav od vjere i nade. Na drugi način može se promatrati prema sudioništvu subjekta, naime ukoliko u subjektu biva ojačana ili oslabljena. I prema tome, sve kreposti jednog čovjeka jednake su nekom jednakošću razmjera, ukoliko u čovjeku jednako rastu, kao što su prsti ruke nejednaki prema veličini, ali su jednaki prema razmjeru, budući da razmjerno rastu. No, razlog takve jednakosti treba shvatiti na isti način kao i razlog povezanosti, jer jednakost je neka povezanost kreposti s obzirom na veličinu. Gore je pak rečeno da se razlog povezanosti kreposti može navesti na dva načina. Na jedan način, prema shvaćanju onih koji pod ovim četirima krepostima razumijevaju četiri opća uvjeta kreposti, od kojih se svaki nalazi zajedno s drugima u svakoj građi. I tako se krepost u bilo kojoj građi ne može nazvati jednakom ako nema sve te uvjete jednake. I taj razlog jednakosti kreposti navodi Augustin, u VI De Trin., govoreći: „Ako kažeš da su ovi jednaki u hrabrosti, ali da onaj nadvisuje u razboritosti; slijedi da je hrabrost ovoga manje razborita. I po tome, nisu jednaki ni u hrabrosti, kada je hrabrost onoga razboritija. I tako ćeš naći o ostalim krepostima, ako sve prođeš istim razmatranjem“. Na drugi način naveden je razlog povezanosti kreposti prema onima koji shvaćaju da takve kreposti imaju određene građe. I prema tome, razlog povezanosti moralnih kreposti uzima se sa strane razboritosti, a sa strane ljubavi što se tiče ulevenih kreposti, no ne sa strane sklonosti, koja je sa strane subjekta, kako je gore rečeno. Tako se, dakle, i razlog jednakosti kreposti može uzeti sa strane razboritosti, s obzirom na ono što je formalno u svim moralnim krepostima, jer ako u jednom te istom postoji jednako savršen razum, potrebno je da se razmjerno prema ispravnom razumu postavi sredina u svakoj građi kreposti. A s obzirom na ono što je materijalno u moralnim krepostima, naime samu sklonost činu kreposti; jedan čovjek može biti spremniji na čin jedne kreposti nego na čin druge, ili po naravi, ili po navici, ili također po daru milosti.

Odgovor na 1. prigovor: riječ Apostolova može se razumjeti o darovima milosti koja se daje besplatno, a koji nisu zajednički svima, niti su svi jednaki u jednom te istom. Ili se može reći da se odnosi na mjeru posvećujuće milosti; prema kojoj jedan obiluje u svim krepostima više nego drugi, zbog većeg obilja razboritosti, ili također ljubavi, u kojoj se povezuju sve ulevene kreposti.

Odgovor na 2. prigovor: jedan se svetac hvali ponajprije zbog jedne kreposti, a drugi zbog druge, poradi vrsnije spremnosti na čin jedne kreposti nego na čin druge.

Odgovor na 3. prigovor: i po tome je također bjelodan odgovor na treći prigovor.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.