I-II, q. 66, a. 1
Može li krepost biti veća ili manja
Prigovor 1. Čini se da krepost ne može biti veća ili manja. Kaže se naime u Otk 21 da su strane grada Jeruzalema jednake. Time se pak označuju kreposti, kako Glosa ondje kaže. Dakle, sve su kreposti jednake. Ne može dakle krepost biti veća od kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, sve ono čiji se pojam sastoji u najvišemu ne može biti veće ili manje. No pojam se kreposti sastoji u najvišemu, jer krepost je krajnja granica moći, kako Filozof kaže u I De caelo; i Augustin također kaže, u II De Lib. Arb., da su „kreposti najveća dobra kojima se nitko ne može loše služiti“. Dakle, čini se da krepost ne može biti ni veća ni manja.
Prigovor 3. Nadalje, veličina se učinka prosuđuje prema snazi djelatnika. No savršene kreposti, koje su ulivene kreposti, potječu od Boga, čija je snaga jednolična i beskonačna. Dakle, čini se da krepost ne može biti veća od kreposti.
Naprotiv, gdje god može biti rast i obilje, može biti nejednakost. No u krepostima se nalazi obilje i rast, kaže se naime u Mt 5: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko“; i u Izr 15 kaže se: „U obilnoj pravednosti krepost je najveća“. Dakle, čini se da krepost može biti veća ili manja.
Odgovaram: treba reći da kada se pita može li jedna krepost biti veća od druge, pitanje se može razumjeti dvostruko: na jedan način u krepostima koje se razlikuju vrstom. I tako je očito da je jedna krepost veća od druge. Uvijek je naime uzrok moćniji od svoga učinka, a u učincima utoliko je nešto moćnije ukoliko je bliže uzroku. Očito je pak iz rečenoga da je uzrok i korijen ljudskoga dobra razum. I stoga se razboritost, koja usavršuje razum, pretpostavlja u dobroti drugim moralnim krepostima, koje usavršuju težilnu moć ukoliko sudjeluje u razumu. I u njima je također utoliko jedna od druge bolja ukoliko se više približava razumu. Otuda se i pravednost, koja je u volji, pretpostavlja drugim moralnim krepostima; a hrabrost, koja je u srditom dijelu, pretpostavlja se umjerenosti, koja je u požudnom dijelu, a koji manje sudjeluje u razumu, kako je očito u VII. Ethic. Na drugi se način pitanje može razumjeti u kreposti iste vrste. I tako, prema onome što je gore rečeno kada se raspravljalo o jačanju habitusa, krepost se može dvostruko nazvati većom i manjom: na jedan način prema samoj sebi; na drugi način sa strane subjekta koji sudjeluje. Ako se dakle razmatra prema samoj sebi, njezina se veličina ili malenkost promatra prema onome na što se proteže. Tko god pak ima neku krepost, na primjer umjerenost, ima je s obzirom na sve na što se umjerenost proteže. Što se o znanosti i umijeću ne događa, ne zna naime svatko tko je gramatičar sve što pripada gramatici. I prema tome dobro su rekli stoičari, kako Simplikije kaže u tumačenju Praedicamenta, da krepost ne prima više i manje kao znanost ili umijeće, time što se pojam kreposti sastoji u najvišemu. Ako se pak krepost razmatra sa strane subjekta koji sudjeluje, tako se događa da krepost bude veća ili manja, bilo prema različitim vremenima u istome, bilo u različitim ljudima. Jer za dostizanje sredine kreposti, koja je prema ispravnom razumu, jedan je bolje raspoložen nego drugi, bilo zbog veće navike, bilo zbog boljega naravnoga ustrojstva, bilo zbog oštroumnijega suda razuma, ili također zbog većega dara milosti, koji se svakomu daruje prema mjeri Kristova dara, kako se kaže u Ef 4. I u tome su zakazali stoičari, smatrajući da nikoga ne treba nazvati kreposnim osim onoga tko je u najvišem stupnju bio raspoložen za krepost. Ne zahtijeva se naime za pojam kreposti da dosegne sredinu ispravnoga razuma u nedjeljivome, kako su stoičari mislili, nego dostaje biti blizu sredine, kako se kaže u II. Ethic. Također istu nedjeljivu točku jedan bliže i spremnije doseže nego drugi, kao što je očito i u strijelcima koji gađaju u određenu metu.
Odgovor na 1. prigovor: ona jednakost nije prema apsolutnoj veličini, nego je treba razumjeti prema razmjeru, jer sve kreposti razmjerno rastu u čovjeku, kako će se dolje reći.
Odgovor na 2. prigovor: ona krajnja granica koja pripada kreposti može imati narav više ili manje dobroga prema navedenim načinima, budući da nije nedjeljiva krajnja granica, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: Bog ne djeluje prema nužnosti naravi, nego prema redu svoje mudrosti, prema kojoj različitu mjeru kreposti ljudima dijeli, prema onome iz Ef 4: „Svakomu je od vas dana milost prema mjeri dara Kristova“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.