Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 65, a. 4

Mogu li vjera i nada postojati bez ljubavi

Prigovor 1. Čini se da vjera i nada nikada nisu bez ljubavi. Budući da su naime bogoslovne kreposti, čine se dostojanstvenijima od moralnih kreposti, čak i ulivenih. No ulivene moralne kreposti ne mogu biti bez ljubavi. Dakle, ni vjera i nada.

Prigovor 2. Nadalje, nitko ne vjeruje osim hoteći, no ljubav je u volji, kako Augustin kaže, tumačeći Ivana, kao njezino savršenstvo, kako je gore rečeno. Dakle, vjera ne može biti bez ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u Enchiridionu, da „nada bez ljubavi ne može postojati“. Ljubav je pak ljubav, jer o toj se ljubavi ondje govori. Dakle, nada ne može biti bez ljubavi.

Naprotiv, u Mt 1 kaže se u Glosi da „vjera rađa nadu, a nada ljubav“. No ono što rađa prije je od rođenoga, i može biti bez njega. Dakle, vjera može biti bez nade; a nada bez ljubavi.

Odgovaram: treba reći da se vjera i nada, kao i moralne kreposti, mogu dvostruko razmatrati: na jedan način prema nekome započinjanju; na drugi način prema savršenom bitku kreposti. Budući naime da se krepost usmjeruje na činjenje dobra djela, savršenom se doduše krepošću naziva iz toga što može postići savršeno dobro djelo, što biva doista dok ne samo da je dobro ono što se čini, nego se također dobro čini. Inače, ako je dobro ono što se čini, a ne čini se dobro, neće biti savršeno dobro; otuda ni habitus koji je počelo takva djela neće savršeno imati narav kreposti. Kao kad bi netko činio pravedna djela, dobro doduše čini, ali to neće biti djelo savršene kreposti ako to ne čini dobro, to jest prema ispravnom izboru, što biva po razboritosti; i stoga pravednost bez razboritosti ne može biti savršena krepost. Tako dakle vjera i nada bez ljubavi doduše mogu nekako postojati, no narav savršene kreposti bez ljubavi nemaju. Budući naime da je djelo vjere vjerovati Bogu; a vjerovati jest vlastitom voljom nekome pristati; ako ne bi htio na dužan način, neće biti savršeno djelo vjere. To pak da hoće na dužan način, to je po ljubavi, koja usavršuje volju, jer svaki ispravan pokret volje iz ispravne ljubavi proizlazi, kako Augustin kaže, u XIV De Civ. Dei. Tako je dakle vjera doduše bez ljubavi, ali ne savršena krepost, kao umjerenost ili hrabrost bez razboritosti. I slično treba reći o nadi. Naime čin je nade očekivati buduće blaženstvo od Boga. Koji je čin doista savršen ako biva iz zasluga koje netko ima, što ne može biti bez ljubavi. Ako pak to očekuje iz zasluga koje još nema, nego namjerava u budućnosti steći, bit će nesavršen čin; i to može biti bez ljubavi. I stoga vjera i nada mogu biti bez ljubavi, ali bez ljubavi, govoreći u pravom smislu, kreposti nisu; jer u narav kreposti pripada to da ne samo po njoj neko dobro činimo, nego također dobro, kako se kaže u II. Ethic.

Odgovor na 1. prigovor: moralne kreposti ovise o razboritosti; ulivena pak razboritost ne može imati narav razboritosti bez ljubavi, budući da joj nedostaje dužan odnos prema prvomu počelu, a to je konačni cilj. Vjera pak i nada, prema vlastitim pojmovima, ne ovise ni o razboritosti ni o ljubavi. I stoga mogu postojati bez ljubavi; premda bez ljubavi nisu kreposti, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od vjere koja ima savršenu narav kreposti.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin ondje govori o nadi prema tome što netko očekuje buduće blaženstvo po zaslugama koje već ima, što nije bez ljubavi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.