Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 65, a. 2

Mogu li moralne kreposti postojati bez ljubavi

Prigovor 1. Čini se da moralne kreposti mogu postojati bez ljubavi. Kaže se naime u Prosperovoj knjizi izreka da „svaka krepost osim ljubavi može biti zajednička dobrima i zlima“. No ljubav ne može biti doli u dobrima, kako se kaže na istome mjestu. Dakle, druge se kreposti mogu imati bez ljubavi.

Prigovor 2. Nadalje, moralne se kreposti mogu steći iz ljudskih čina, kako se kaže u II. Ethic. No ljubav se ne posjeduje doli po ulijevanju, prema onome iz Rim 5: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“. Dakle, druge se kreposti mogu imati bez ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, moralne se kreposti međusobno povezuju ukoliko ovise o razboritosti. No ljubav ne ovisi o razboritosti; štoviše, razboritost nadilazi, prema onome iz Ef 3: „Spoznaju nadilazeću ljubav Kristovu“. Dakle, moralne se kreposti ne povezuju s ljubavlju, nego mogu postojati bez nje.

Naprotiv, kaže se u 1 Iv 3: „Tko ne ljubi, ostaje u smrti“. No po krepostima se usavršuje duhovni život, jer one su ono čime se ispravno živi, kako Augustin kaže u II De Lib. Arbit. Dakle, ne mogu postojati bez ljubavi.

Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, moralne kreposti, ukoliko su djelatne za dobro u odnosu prema cilju koji ne nadilazi naravnu čovjekovu sposobnost, mogu se steći ljudskim djelima. I tako stečene mogu postojati bez ljubavi, kao što su bile u mnogim poganima. No ukoliko su djelatne za dobro u odnosu prema konačnome nadnaravnom cilju, tako savršeno i istinito imaju narav kreposti; i ne mogu se ljudskim činima steći, nego se ulijevaju od Boga. I takve moralne kreposti bez ljubavi ne mogu postojati. Gore je naime rečeno da druge moralne kreposti ne mogu postojati bez razboritosti; a razboritost ne može postojati bez moralnih kreposti, ukoliko moralne kreposti čine da se netko dobro drži prema nekim ciljevima, iz kojih proizlazi razum razboritosti. No za ispravan razum razboritosti mnogo se više traži da se čovjek dobro drži oko konačnoga cilja, što biva po ljubavi, nego oko drugih ciljeva, što biva po moralnim krepostima, kao što ispravan razum u spekulativnim stvarima ponajviše treba prvo nedokazivo načelo, a to je da protuslovlja nisu ujedno istinita. Otuda bjelodano postaje da niti ulivena razboritost može postojati bez ljubavi; niti dosljedno druge moralne kreposti, koje bez razboritosti ne mogu postojati. Očito je dakle iz rečenoga da su samo ulivene kreposti savršene i da ih se apsolutno treba nazivati krepostima, jer čovjeka dobro usmjeruju na konačni cilj apsolutno. Druge pak kreposti, naime stečene, jesu kreposti u nekom pogledu, no ne apsolutno, jer dobro usmjeruju čovjeka s obzirom na konačni cilj u nekome rodu, no ne s obzirom na konačni cilj apsolutno. Otuda u Rim 14 na ono: „Sve što nije iz vjere, grijeh je“, kaže Augustinova Glosa: „Gdje nedostaje spoznaja istine, lažna je krepost čak i u dobrim običajima“.

Odgovor na 1. prigovor: kreposti se ondje uzimaju prema nesavršenoj naravi kreposti. Inače, ako se moralna krepost uzme prema savršenoj naravi kreposti, ona čini dobrim onoga tko je ima; i dosljedno u zlima ne može postojati.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od stečenih moralnih kreposti.

Odgovor na 3. prigovor: premda ljubav nadilazi znanje i razboritost, ipak razboritost ovisi o ljubavi, kako je rečeno. I dosljedno, sve ulivene moralne kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.