I-II, q. 65, a. 1
Jesu li moralne kreposti međusobno povezane
Prigovor 1. Čini se da moralne kreposti nisu po nužnosti povezane. Moralne se naime kreposti katkad uzrokuju iz vršenja čina, kako se dokazuje u II. Ethic. No čovjek se može vježbati u činima jedne kreposti bez toga da se vježba u činima druge kreposti. Dakle, jedna se moralna krepost može imati bez druge.
Prigovor 2. Nadalje, velegajnost i velikodušnost neke su moralne kreposti. No netko može imati druge moralne kreposti bez toga da ima velegajnost i velikodušnost, jer Filozof kaže, u IV. Ethic., da siromah ne može biti velegajan, premda ipak može imati neke druge kreposti; i da je „onaj koji je maloga dostojan, i time se drži dostojnim, umjeren, ali velikodušan nije“. Dakle, moralne kreposti nisu povezane.
Prigovor 3. Nadalje, kao što moralne kreposti usavršuju težilni dio duše, tako intelektualne kreposti usavršuju spoznajni dio. No intelektualne kreposti nisu povezane, netko naime može imati jednu znanost bez toga da ima drugu. Dakle, također ni moralne kreposti nisu povezane.
Prigovor 4. Nadalje, ako su moralne kreposti povezane, to nije doli zato što se povezuju u razboritosti. No to ne dostaje za povezanost moralnih kreposti. Čini se naime da netko može biti razborit oko onoga što se može činiti a što pripada jednoj kreposti, bez toga da bude razborit u onome što pripada drugoj, kao što također netko može imati umijeće oko nekih tvorevina, bez toga da ima umijeće oko drugih. Razboritost je pak ispravan razum onoga što se može činiti. Dakle, nije nužno da moralne kreposti budu povezane.
Naprotiv, Ambrozije kaže, tumačeći Luku: „Povezane su međusobno i ulančane kreposti, tako da tko jednu ima, čini se da ima više njih“. Augustin također kaže, u VI De Trin., da se „kreposti koje su u ljudskome duhu nipošto ne odvajaju jedna od druge“. I Grgur kaže, XXII Moral., da je „jedna krepost bez drugih ili posve nikakva, ili nesavršena“. I Tulije kaže, u II De Tusculanis quaestionibus: „Ako si priznao da jednu krepost nemaš, nužno je da nijednu nećeš imati“.
Odgovaram: treba reći da se moralna krepost može uzeti ili kao savršena ili kao nesavršena. Nesavršena doduše moralna krepost, kao umjerenost ili hrabrost, nije ništa drugo doli neka sklonost koja u nama postoji za činjenje nekoga djela iz roda dobrih stvari, bilo da je takva sklonost u nama od naravi, bilo iz navike. I uzimajući moralne kreposti na taj način, nisu povezane; vidimo naime da je netko iz naravnoga tjelesnog sastava, ili iz neke navike, spreman na djela darežljivosti, a ipak nije spreman na djela čistoće. Savršena je pak moralna krepost habitus koji naginje dobro djelovati u dobrome djelu. I uzimajući moralne kreposti tako, treba reći da su povezane, kako gotovo svi postavljaju. Čemu se navodi dvostruk razlog, prema tome kako različito neki razlikuju stožerne kreposti. Kako je naime rečeno, neki ih razlikuju prema nekim općim uvjetima kreposti, kao to da razlučivanje pripada razboritosti, ispravnost pravednosti, umjerenost umjerenosti, čvrstoća duha hrabrosti, u bilo kojoj građi da se to razmatra. I prema tome bjelodano se pokazuje razlog povezanosti, jer čvrstoća nema hvalu kreposti ako je bez umjerenosti, ili ispravnosti, ili razlučivanja; a isti je razlog o drugima. I taj razlog povezanosti navodi Grgur, XXII Moral., govoreći da „kreposti, ako su rastavljene, ne mogu biti savršene“ prema pojmu kreposti, „jer nije ni prava razboritost ona koja nije pravedna, umjerena i hrabra“; i isto dodaje o drugim krepostima. I sličan razlog navodi Augustin, u VI De Trin. Drugi pak navedene kreposti razlikuju prema građama. I prema tome razlog povezanosti navodi Aristotel, u VI. Ethic. Jer kako je gore rečeno, nijedna se moralna krepost ne može imati bez razboritosti, time što je vlastito moralnoj kreposti činiti ispravan izbor, budući da je izborni habitus; no za ispravan izbor ne dostaje samo sklonost dužnomu cilju, što biva izravno po habitusu moralne kreposti, nego također da netko izravno izabere ono što vodi k cilju, što biva po razboritosti, koja se savjetuje, sudi i zapovijeda o onome što vodi k cilju. Slično također razboritost se ne može imati ako se nemaju moralne kreposti, budući da je razboritost ispravan razum onoga što se može činiti, koji, kao iz načela, proizlazi iz ciljeva onoga što se može činiti, prema kojima se netko ispravno drži po moralnim krepostima. Stoga kao što se spekulativna znanost ne može imati bez razuma načela, tako ni razboritost bez moralnih kreposti. Iz čega bjelodano slijedi da su moralne kreposti povezane.
Odgovor na 1. prigovor: od moralnih kreposti neke usavršuju čovjeka prema općem stanju, naime s obzirom na ono što se općenito u svakom životu ljudi pojavljuje kao ono što treba činiti. Stoga treba da se čovjek ujedno vježba oko građa svih moralnih kreposti. I ako se doista oko svih vježba dobro djelujući, steći će habituse svih moralnih kreposti. Ako se pak vježba dobro djelujući oko jedne građe a ne oko druge, na primjer dobro se držeći oko srdžbi a ne oko požuda, steći će doduše neki habitus za obuzdavanje srdžbi, koji ipak neće imati narav kreposti, zbog nedostatka razboritosti, koja se oko požuda kvari. Kao što ni naravne sklonosti nemaju savršenu narav kreposti ako nedostaje razboritost. Neke su pak moralne kreposti koje usavršuju čovjeka prema nekome uzvišenom stanju, kao velegajnost i velikodušnost. I budući da se vježbanje oko građa tih kreposti ne događa svakomu općenito, može netko imati druge moralne kreposti bez toga da habitus tih kreposti ima u činu, govoreći o stečenim krepostima. Pa ipak, stekavši druge kreposti, ima te kreposti u bliskoj mogućnosti. Kada je naime netko vježbanjem postigao darežljivost oko osrednjih davanja i troškova, ako mu nadođe obilje novca, uz malo će vježbanja steći habitus velegajnosti, kao što geometar uz malo proučavanja stječe znanost nekoga zaključka koji nikada nije razmatrao. Za ono se pak kaže da imamo što nam je nadohvat ruke da imamo, prema onome što kaže Filozof u II. Physic., da „ono čemu malo nedostaje, čini se da gotovo ništa ne nedostaje“.
Odgovor na 2. prigovor: i po tome je bjelodan odgovor na drugi prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: intelektualne su kreposti oko različitih građa koje nisu međusobno uređene, kao što je očito u različitim znanostima i umijećima. I stoga se u njima ne nalazi povezanost koja se nalazi u moralnim krepostima koje postoje oko strasti i djelovanja, a koje bjelodano imaju međusobni red. Sve naime strasti, polazeći od nekih prvih, naime ljubavi i mržnje, na nekima drugima svršavaju, naime nasladi i žalosti. I slično sva djelovanja koja su građa moralne kreposti imaju međusobni red, a također i prema strastima. I stoga čitava građa moralnih kreposti potpada pod jedan pojam razboritosti. Ipak sve spoznatljive stvari imaju red prema prvim načelima. I prema tome sve intelektualne kreposti ovise o razumu načela, kao razboritost o moralnim krepostima, kako je rečeno. Opća pak načela, koja pripadaju razumu načela, ne ovise o zaključcima, o kojima su preostale intelektualne kreposti; kao što moralne ovise o razboritosti, time što težnja na neki način pokreće razum, a razum težnju, kako je gore rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: ono na što naginju moralne kreposti odnosi se prema razboritosti kao načela; no ono što se može tvoriti ne odnosi se prema umijeću kao načela, nego samo kao građa. Očito je pak da, premda razum može biti ispravan u jednome dijelu građe a ne u drugome, nipošto se ipak ne može nazvati ispravnim razumom ako postoji nedostatak bilo kojega načela. Kao kad bi netko griješio oko ovoga načela: svaka je cjelina veća od svoga dijela, ne bi mogao imati geometrijsku znanost, jer bi u onome što slijedi morao mnogo odstupiti od istine. I povrh toga, ono što se može činiti međusobno je uređeno; no ne ono što se može tvoriti, kako je rečeno. I stoga bi nedostatak razboritosti oko jednoga dijela onoga što se može činiti unio nedostatak također i oko drugoga što se može činiti. Što se u onome što se može tvoriti ne događa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.