Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 63, a. 2

Uzrokuje li se neka krepost u nama iz navike djelovanja

Prigovor 1. Čini se da se kreposti u nama ne mogu uzrokovati iz navike djelovanja. Jer na ono iz Rim 14: „sve što nije iz vjere, grijeh je“, Augustinova Glosa kaže: „sav je život nevjernika grijeh; i ništa nije dobro bez vrhovnoga dobra. Gdje nedostaje spoznaja istine, lažna je krepost i u najboljem ponašanju“. Ali vjera se ne može steći iz djela, nego se uzrokuje u nama od Boga; prema onome iz Ef 2: „milošću ste spašeni po vjeri“. Dakle, nikakva se krepost ne može u nama steći iz navike djelovanja.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh, budući da se protivi kreposti, ne podnosi sa sobom krepost. Ali čovjek ne može izbjeći grijeh osim po milosti Božjoj; prema onome iz Mudr 8: „spoznao sam da ne mogu drukčije biti uzdržljiv osim ako Bog dade“. Dakle, ni kreposti se nikakve ne mogu u nama uzrokovati iz navike djelovanja; nego samo Božjim darom.

Prigovor 3. Nadalje, čini koji vode u krepost zaostaju za savršenstvom kreposti. Ali učinak ne može biti savršeniji od uzroka. Dakle, krepost se ne može uzrokovati iz činâ koji prethode kreposti.

Naprotiv, Dionizije kaže u IV. pogl. de Div. Nom. da je dobro snažnije od zla. Ali iz zlih se činâ uzrokuju habitusi manâ. Dakle, još mnogo više iz dobrih činâ mogu se uzrokovati habitusi kreposti.

Odgovaram: o nastanku habitusâ iz činâ gore je rečeno općenito. Sada pak posebno što se tiče kreposti valja razmotriti da, kako je gore rečeno, čovjekova krepost usavršuje njega za dobro. Budući pak da se pojam dobra sastoji u mjeri, vrsti i redu, kako Augustin kaže u knjizi de natura boni; ili u broju, težini i mjeri, kako se kaže u Mudr 11, valja da se čovjekovo dobro promatra prema nekome pravilu. Koje je doista dvostruko, kako je gore rečeno: naime ljudski razum i božanski zakon. I jer je božanski zakon više pravilo, stoga se proteže na više toga, tako da sve što se ravna ljudskim razumom, ravna se također i božanskim zakonom, ali ne i obrnuto. Čovjekova se dakle krepost usmjerena na dobro koje se odmjeruje prema pravilu ljudskoga razuma može uzrokovati iz ljudskih činâ, ukoliko takvi čini proizlaze iz razuma, pod čijom se vlašću i pravilom takvo dobro nalazi. No krepost koja čovjeka usmjeruje na dobro prema tome kako se odmjeruje po božanskomu zakonu, a ne po ljudskomu razumu, ne može se uzrokovati po ljudskim činima, čije je počelo razum, nego se uzrokuje samo u nama po božanskomu djelovanju. I zato je, definirajući takvu krepost, Augustin stavio u definiciju kreposti: koju Bog u nama bez nas izvodi.

Odgovor na 1. prigovor: i o takvim krepostima polazi prvi razlog.

Odgovor na 2. prigovor: božanski ulivena krepost, ponajviše ako se razmatra u svojemu savršenstvu, ne podnosi sa sobom nikakav smrtni grijeh. Ali ljudski stečena krepost može sa sobom podnositi neki čin grijeha, pa i smrtnoga, jer je uporaba habitusa u nama podložna našoj volji, kako je gore rečeno; no po jednom se činu grijeha ne kvari habitus stečene kreposti; habitusu se naime ne suprotstavlja izravno čin, nego habitus. I stoga, premda bez milosti čovjek ne može izbjeći smrtni grijeh tako da nikada smrtno ne sagriješi, ipak nije zapriječen da može steći habitus kreposti po kojemu bi se ustezao od zlih djela u većini slučajeva, a ponajprije od onih koja su veoma protivna razumu. Postoje također i neki smrtni grijesi koje čovjek bez milosti nikako ne može izbjeći, koji se naime izravno opiru bogoslovnim krepostima, koje su iz dara milosti u nama. To će ipak niže postati bjelodanije.

Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, za stečene kreposti unaprijed postoje u nama neka sjemena ili načela, prema naravi. Koja su načela doista plemenitija od kreposti stečenih njihovom snagom, kao što je razumijevanje načela teorijskih stvari plemenitije od znanosti o zaključcima; i naravna je ispravnost razuma plemenitija od ispravljanja težnje koje biva po sudjelovanju u razumu, a koje ispravljanje pripada moralnoj kreposti. Tako dakle ljudski čini, ukoliko proizlaze iz viših načela, mogu uzrokovati stečene ljudske kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.