I-II, q. 61, a. 4
Razlikuju li se međusobno
Prigovor 1. Čini se da četiri spomenute kreposti nisu različite kreposti i međusobno odijeljene. Kaže naime Grgur u XXII. Moral.: „nije istinska razboritost koja nije pravedna, umjerena i hrabra; niti savršena umjerenost koja nije hrabra, pravedna i razborita; niti cjelovita hrabrost koja nije razborita, umjerena i pravedna; niti istinska pravednost koja nije razborita, hrabra i umjerena“. To se pak ne bi događalo kad bi četiri spomenute kreposti bile međusobno odijeljene; različite naime vrste istoga roda ne imenuju jedna drugu. Dakle, spomenute kreposti nisu međusobno odijeljene.
Prigovor 2. Nadalje, od onoga što je međusobno odijeljeno, ono što pripada jednome ne pripisuje se drugome. Ali ono što pripada umjerenosti pripisuje se hrabrosti, kaže naime Ambrozije u I. knjizi de Offic.: „s pravom se to naziva hrabrošću, kada svatko pobjeđuje samoga sebe, nikakvim se primamljivostima ne smekšava niti prigiba“. O umjerenosti također kaže da čuva mjeru ili red „svega onoga što smatramo da valja činiti ili govoriti“. Dakle, čini se da takve kreposti nisu međusobno odijeljene.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u II. Ethic. da se za krepost traži ovo: „ponajprije ako djeluje znajući; zatim ako birajući, i birajući radi toga; a treće ako postojano i nepokolebljivo drži i djeluje“. Ali čini se da prvo od toga pripada razboritosti, koja je ispravan razlog onoga što se čini; drugo, naime birati, pripada umjerenosti, da netko ne djeluje iz strasti, nego iz izbora, pošto su strasti zauzdane; treće, da netko djeluje radi dužne svrhe, sadrži neku ispravnost, za koju se čini da pripada pravednosti; a ono drugo, naime postojanost i nepokolebljivost, pripada hrabrosti. Dakle, svaka je od tih kreposti općenita za sve kreposti. Dakle, ne razlikuju se međusobno.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi de moribus Eccles. da se „četverodijelnom naziva krepost iz različitoga stanja same ljubavi“, i nadodaje o četiri spomenute kreposti. Dakle, četiri spomenute kreposti jesu međusobno odijeljene.
Odgovaram: kako je gore rečeno, spomenute četiri kreposti različiti shvaćaju na dva načina. Neki ih naime shvaćaju ukoliko označuju neke opće uvjete ljudskoga duha koji se nalaze u svim krepostima: tako naime da razboritost ne bude ništa drugo doli neka ispravnost rasuđivanja u bilo kojim činima ili građama; pravednost pak neka ispravnost duha po kojoj čovjek čini što treba u bilo kojoj građi; umjerenost pak neko raspoloženje duha koje nameće mjeru bilo kojim strastima ili djelovanjima, da se ne razuzdaju preko dužnoga; a hrabrost neko raspoloženje duše po kojemu se ona utvrđuje u onome što je po razumu, protiv bilo kojih nasrtaja strasti ili naporâ djelovanjâ. To četvero tako razlučeno ne označuje raznolikost krjeposnih habitusa što se tiče pravednosti, umjerenosti i hrabrosti. Svakoj naime moralnoj kreposti, iz toga što je habitus, pripada stanovita postojanost, da se ne pokoleba od suprotnoga, za što je rečeno da pripada hrabrosti. Iz toga pak što je krepost, ima to da je usmjerena na dobro, u čemu se označuje pojam ispravnoga ili dužnoga, za što se govorilo da pripada pravednosti. U tome pak što je moralna krepost koja sudjeluje u razumu, ima to da mjeru razuma čuva u svemu i da se ne pruža preko nje, za što se govorilo da pripada umjerenosti. Čini se pak da se od ostalih triju razlikuje samo to što znači imati rasuđivanje, što se pripisivalo razboritosti, ukoliko je to od samoga razuma po biti; dok ostala tri označuju stanovito sudjelovanje u razumu na način neke primjene na strasti ili djelovanja. Tako bi dakle, prema spomenutome, razboritost doista bila krepost različita od ostale tri, ali ostale tri ne bi bile kreposti međusobno različite; očito je naime da je jedna te ista krepost i habitus, i krepost, i moralna. Drugi pak, i bolje, shvaćaju te četiri kreposti prema tome što se određuju za posebne građe; svaka pojedina od njih za jednu građu, u kojoj se prvenstveno hvali onaj opći uvjet od kojega se uzima ime kreposti, kako je gore rečeno. I prema tome je očito da su spomenute kreposti različiti habitusi, odijeljeni prema raznolikosti predmeta.
Odgovor na 1. prigovor: Grgur govori o četiri spomenute kreposti prema prvom shvaćanju. Ili se može reći da se te četiri kreposti imenuju jedna od druge po nekome prelijevanju. Ono naime što pripada razboritosti prelijeva se na druge kreposti, ukoliko se po razboritosti ravnaju. A svaka od ostalih prelijeva se na druge po onom razlogu što onaj tko može ono što je teže, može i ono što je manje teško. Zato onaj tko može zauzdati požude užitaka prema opipu da ne prijeđu mjeru, što je najteže, iz toga samoga postaje sposobniji da zauzda smjelost u smrtnim pogiblima da ne pođe preko mjere, što je daleko lakše; i prema tome se hrabrost naziva umjerenom. Umjerenost se također naziva hrabrom iz prelijevanja hrabrosti na umjerenost, ukoliko naime onaj tko po hrabrosti ima postojan duh protiv smrtnih pogibli, što je najteže, biva sposobniji zadržati postojanost duha protiv nasrtaja užitaka; jer, kako kaže Tulije u I. de Offic., „nije primjereno da onaj tko se strahom ne slama, požudom biva slomljen; niti onaj tko se pokazao nepobjedivim pred naporom, da biva pobijeđen užitkom“.
Odgovor na 2. prigovor: i po tome je također jasan odgovor na drugi prigovor. Tako naime umjerenost u svemu čuva mjeru, a hrabrost protiv primamljivosti užitaka čuva duh neprignutim, bilo ukoliko te kreposti imenuju neke opće uvjete kreposti, bilo po spomenutom prelijevanju.
Odgovor na 3. prigovor: ona četiri opća uvjeta kreposti koje postavlja Filozof nisu vlastita spomenutim krepostima. No mogu im se prisvojiti na već rečeni način.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.