I-II, q. 61, a. 3
Koje su
Prigovor 1. Čini se da bi se druge kreposti morale nazivati glavnijima od ovih. Jer ono što je najveće u pojedinom rodu čini se da je glavnije. Ali velikodušnost čini veliko u svim krepostima, kako se kaže u IV. Ethic. Dakle, velikodušnost bi se ponajviše morala nazivati glavnom krepošću.
Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu se druge kreposti utvrđuju čini se da je ponajviše glavna krepost. No poniznost je takva, kaže naime Grgur da „tko ostale kreposti sabire bez poniznosti, kao da pljevu nosi na vjetar“. Dakle, čini se da je poniznost ponajviše glavna.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je glavno ono što je najsavršenije. No to pripada strpljivosti; prema onome iz Jak 1: „strpljivost ima savršeno djelo“. Dakle, strpljivost se mora postaviti kao glavna.
Naprotiv, Tulije u svojoj retorici na te četiri svodi sve ostale.
Odgovaram: kako je gore rečeno, takve četiri stožerne kreposti uzimaju se prema četirima formalnim pojmovima kreposti o kojoj govorimo. Koji se doista u nekim činima ili strastima prvenstveno nalaze. Kao što se dobro koje se sastoji u razmatranju razuma prvenstveno nalazi u samoj zapovijedi razuma; no ne u vijećanju, niti u sudu, kako je gore rečeno. Slično se pak dobro razuma, ukoliko se postavlja u djelovanjima prema pojmu ispravnoga i dužnoga, prvenstveno nalazi u razmjenama ili raspodjelama koje su prema drugome s jednakošću. Dobro pak zauzdavanja strasti prvenstveno se nalazi u strastima koje je nadasve teško obuzdati, naime u užitcima opipa. Dobro pak čvrstoće za ustrajanje u dobru razuma protiv nasrtaja strasti ponajprije se nalazi u smrtnim pogiblima, protiv kojih je najteže opstati. Tako dakle spomenute četiri kreposti možemo razmatrati na dva načina. Na jedan način, prema općim formalnim pojmovima. I prema tome nazivaju se glavnima, kao općenite za sve kreposti: primjerice da se svaka krepost koja čini dobro u razmatranju razuma naziva razboritošću; i da se svaka krepost koja čini dobro dužnoga i ispravnoga u djelovanjima naziva pravednošću; i svaka krepost koja obuzdava strasti i potiskuje ih naziva umjerenošću; i svaka krepost koja stvara čvrstoću duha protiv bilo kojih strasti naziva hrabrošću. I tako mnogi govore o tim krepostima, kako sveti naučitelji tako također i filozofi. I tako su druge kreposti sadržane pod njima, odakle prestaju svi prigovori. Na drugi se pak način mogu uzeti prema tome što se te kreposti imenuju od onoga što je najistaknutije u svakoj pojedinoj građi. I tako su to posebne kreposti, podijeljene nasuprot drugima. Nazivaju se ipak glavnima s obzirom na druge zbog prvenstva građe: primjerice da se razboritošću naziva ona koja je zapovijedajuća; pravednošću ona koja je oko dužnih djelovanja među jednakima; umjerenošću ona koja obuzdava požude užitaka opipa; hrabrošću ona koja učvršćuje protiv smrtnih pogibli.
Odgovor na 1. prigovor: i tako također prestaju prigovori, jer druge kreposti mogu imati neka druga prvenstva, ali ove se nazivaju glavnima s obzirom na građu, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.