I-II, q. 61, a. 5
Dijele li se prikladno na političke kreposti, očišćujuće kreposti, kreposti očišćene duše i uzorne kreposti
Prigovor 1. Čini se da se takve četiri kreposti neprikladno dijele na uzorne, kreposti očišćene duše, očišćujuće i političke. Kako naime Makrobije kaže u I. super somnium Scipionis, „uzorne su kreposti one koje se nalaze u samom božanskom umu“. Ali Filozof kaže u X. Ethic. da je „smiješno Bogu pripisivati pravednost, hrabrost, umjerenost i razboritost“. Dakle, takve kreposti ne mogu biti uzorne.
Prigovor 2. Nadalje, krepostima očišćene duše nazivaju se one koje su bez strasti; kaže naime ondje Makrobije da „umjerenosti očišćene duše pripada zemaljske požude ne obuzdavati, nego posve zaboraviti; hrabrosti pak za strasti ne znati, a ne pobjeđivati ih“. Rečeno je pak gore da takve kreposti ne mogu postojati bez strasti. Dakle, takve kreposti očišćene duše ne mogu postojati.
Prigovor 3. Nadalje, za očišćujuće kreposti kaže da pripadaju onima „koji se nekim bijegom od ljudskoga ugrađuju samo u božansko“. Ali to se čini manjkavim, kaže naime Tulije u I. de Offic. „da za one koji govore da preziru ono čemu se većina divi, vlasti i službe, smatram da im to ne samo ne valja upisati u hvalu, nego čak u prijekor“. Dakle, ne postoje nikakve očišćujuće kreposti.
Prigovor 4. Nadalje, za političke kreposti kaže da su one „kojima dobri muževi skrbe za zajednicu i gradove čuvaju“. Ali samo se zakonska pravednost usmjeruje na zajedničko dobro, kako Filozof kaže u V. Ethic. Dakle, druge se kreposti ne smiju nazivati političkima.
Naprotiv, Makrobije ondje kaže: „Plotin, među učiteljima filozofije s Platonom prvak, reče: četiri su roda po četiri kreposti. Od njih se prve nazivaju političke; druge očišćujuće; treće pak već očišćene duše; četvrte uzorne“.
Odgovaram: kako Augustin kaže u knjizi de moribus Eccles., „valja da duša nešto slijedi kako bi se u njoj mogla roditi krepost, a to je Bog, kojega ako slijedimo, dobro živimo“. Valja dakle da uzor ljudske kreposti unaprijed postoji u Bogu, kao što u njemu unaprijed postoje i razlozi svih stvari. Tako se dakle krepost može razmatrati ili ukoliko je uzorno u Bogu, i tako se nazivaju uzorne kreposti. Tako naime da se sam božanski um u Bogu naziva razboritošću; umjerenošću pak obraćanje božanske nakane k samome sebi, kao što se u nama umjerenost izriče po tome što se požudni dio suobličuje razumu; hrabrost je pak Božja njegova nepromjenjivost; dok je pravednost Božja obdržavanje vječnoga zakona u njegovim djelima, kako je rekao Plotin. I jer je čovjek po svojoj naravi društvena životinja, takve se kreposti, ukoliko u čovjeku postoje prema stanju njegove naravi, nazivaju političkima, ukoliko se naime čovjek prema tim krepostima ispravno drži u vođenju ljudskih poslova. Na koji smo način do sada o tim krepostima govorili. No jer čovjeku pripada da se također vuče k božanskome koliko može, kako i Filozof kaže u X. Ethic.; i to nam se u Svetome pismu na mnoge načine preporučuje, kao što je ono u Mt 5: „budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“, nužno je postaviti neke srednje kreposti između političkih, koje su ljudske kreposti, i uzornih, koje su božanske kreposti. Koje se kreposti doista razlikuju prema različitosti kretanja i svršetka. Tako naime da su jedne kreposti onih koji prelaze i smjeraju u božansku sličnost, i one se nazivaju očišćujućim krepostima. Tako naime da razboritost sve svjetovno prezre promatranjem božanskoga, i svu misao duše upravi samo u božansko; umjerenost pak napusti, koliko narav dopušta, ono što uporaba tijela traži; hrabrosti pak pripada da se duša ne prestraši zbog odvajanja od tijela i pristupanja k onome što je gore; dok je pravednost da se cijela duša usuglasi s putem te odluke. Neke su pak kreposti onih koji već dostižu božansku sličnost, a nazivaju se krepostima već očišćene duše. Tako naime da razboritost motri samo božansko; umjerenost ne zna za zemaljske požude; hrabrost ne zna za strasti; pravednost se s božanskim umom združuje vječnim savezom, naime nasljedujući ga. Za koje kreposti kažemo da pripadaju blaženicima ili nekima u ovome životu najsavršenijima.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof govori o tim krepostima prema tome što su oko ljudskih poslova, primjerice pravednost oko kupnji i prodaja, hrabrost oko strahova, umjerenost oko požuda. Tako ih je naime smiješno pripisivati Bogu.
Odgovor na 2. prigovor: ljudske su kreposti oko strasti, naime kreposti ljudi koji žive u ovome svijetu. Ali kreposti onih koji postižu potpuno blaženstvo jesu bez strasti. Zato Plotin kaže da strasti političke kreposti ublažuju, to jest svode na sredinu; druge, naime očišćujuće, uklanjaju; treće, koje su očišćene duše, zaboravljaju; a u četvrtima, naime uzornima, nedopušteno ih je i spomenuti. Premda se može reći da ovdje govori o strastima ukoliko označuju neka neuredna kretanja.
Odgovor na 3. prigovor: napustiti ljudske poslove gdje se nameće nužda jest manjkavo, inače je krjeposno. Zato malo više Tulije napominje: „onima koji se ne prihvaćaju javnih poslova valja možda oprostiti, koji su se izvrsnim umom predali nauku; i onima koji su se ili zbog slabosti zdravlja, ili zapriječeni kakvim težim razlogom povukli od javnih poslova, dok su drugima prepuštali vlast upravljanja i slavu“. Što je suglasno onome što Augustin kaže u XIX. de Civ. Dei: „sveti pokoj traži ljubav istine; pravedan posao preuzima nužda ljubavi. Koji teret ako nitko ne nameće, valja dokoličariti radi shvaćanja i motrenja istine; ako se pak nameće, valja ga preuzeti zbog nužde ljubavi“.
Odgovor na 4. prigovor: samo zakonska pravednost izravno gleda na zajedničko dobro, ali po zapovijedi sve druge kreposti privlači k zajedničkomu dobru, kako u V. Ethic. kaže Filozof. Valja naime uzeti u obzir da političkim krepostima, prema tome kako se ovdje nazivaju, pripada ne samo dobro djelovati s obzirom na zajednicu, nego također dobro djelovati s obzirom na dijelove zajednice, naime na dom, ili na neku pojedinačnu osobu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.