I-II, q. 60, a. 4
Postoje li oko različitih strasti različite moralne kreposti
Prigovor 1. Čini se da oko različitih strasti ne postoje različite moralne kreposti. Jer onoga što se podudara u počelu i svrsi jedan je habitus, kao što je nadasve očito u znanostima. Ali svim je strastima jedno počelo, naime ljubav; i sve završavaju na istoj svrsi, naime na užitku ili žalosti; kako je gore navedeno. Dakle, oko svih strasti postoji samo jedna moralna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, ako bi oko različitih strasti postojale različite moralne kreposti, slijedilo bi da bi bilo toliko moralnih kreposti koliko i strasti. Ali to je očito lažno, jer je oko oprečnih strasti jedna te ista moralna krepost, kao hrabrost oko strahova i smjelosti, umjerenost oko užitaka i žalosti. Dakle, ne mora biti da oko različitih strasti budu različite moralne kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, ljubav, požuda i užitak jesu strasti koje se razlikuju po vrsti, kako je gore navedeno. Ali oko svih njih jest jedna krepost, naime umjerenost. Dakle, moralne kreposti nisu različite oko različitih strasti.
Naprotiv, hrabrost je oko strahova i smjelosti; umjerenost oko požuda; krotkost oko srdžbi; kako se kaže u III. i IV. Ethic.
Odgovaram: ne može se reći da oko svih strasti postoji jedna jedina moralna krepost, jer postoje neke strasti koje pripadaju različitim moćima: jedne naime pripadaju srditomu dijelu, a druge požudnomu, kako je gore rečeno. No ipak ne mora svaka raznolikost strasti dostajati za raznolikovanje moralnih kreposti. Ponajprije stoga što postoje neke strasti koje se međusobno opiru prema suprotnosti, poput radosti i žalosti, straha i smjelosti, i tome slično. I oko takvih tako oprečnih strasti mora biti jedna te ista krepost. Budući naime da se moralna krepost sastoji u stanovitom držanju sredine, sredina se u suprotnim strastima uspostavlja prema istom pojmu, kao što je i u naravnim stvarima ista sredina među suprotnostima, kao između bijeloga i crnoga. Drugo, zato što se nalaze različite strasti koje se opiru razumu na isti način, primjerice prema navaljivanju na ono što je protiv razuma; ili prema uzmicanju od onoga što je u skladu s razumom. I stoga različite strasti požudnoga dijela ne pripadaju različitim moralnim krepostima, jer njihova kretanja stanovitim redom slijede jedna drugo, kao usmjerena na isto, naime na postizanje dobra ili izbjegavanje zla; kao što iz ljubavi proizlazi požuda, a iz požude se dospijeva do užitka. I isti je razlog o oprečnima, jer iz mržnje slijedi bijeg ili gnušanje, što dovodi do žalosti. Ali strasti srditoga dijela nisu istoga reda, nego su usmjerene na različito: smjelost se naime i strah usmjeruju na neku veliku pogibao; ufanje i očaj na neko teško dostižno dobro; dok srdžba na nadvladavanje nečega protivnoga što je nanijelo štetu. I zato se oko tih strasti uređuju različite kreposti: umjerenost oko strasti požudnoga dijela; hrabrost oko strahova i smjelosti; velikodušnost oko ufanja i očaja; krotkost oko srdžbi.
Odgovor na 1. prigovor: sve se strasti podudaraju u jednom općem počelu i svrsi, no ne u jednom vlastitom počelu ili svrsi. Zato to ne dostaje za jedinstvo moralne kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je u naravnim stvarima isto počelo kojim se odstupa od jednoga počela i pristupa drugome, a u razumnima je isti pojam suprotnostî, tako je također moralna krepost, koja se na način naravi usklađuje s razumom, ista glede suprotnih strasti.
Odgovor na 3. prigovor: te tri strasti usmjeruju se na isti predmet prema stanovitom redu, kako je rečeno. I stoga pripadaju istoj moralnoj kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.