I-II, q. 60, a. 5
Razlikuju li se moralne kreposti prema različitim predmetima strasti
Prigovor 1. Čini se da se moralne kreposti ne razlikuju prema predmetima strasti. Jer kao što postoje predmeti strasti, tako postoje predmeti djelovanjâ. Ali moralne kreposti koje su oko djelovanjâ ne razlikuju se prema predmetima djelovanjâ, jer istoj kreposti pravednosti pripada kupiti ili prodati kuću i konja. Dakle, ni moralne kreposti koje su oko strasti ne raznolikuju se po predmetima strasti.
Prigovor 2. Nadalje, strasti su neki čini ili kretanja osjetilne težnje. Ali veća se raznolikost traži za raznolikost habitusâ nego za raznolikost činâ. Dakle, različiti predmeti koji ne raznolikuju vrstu strasti neće raznolikovati vrstu moralne kreposti. Tako naime da će o svim užitnim stvarima biti jedna moralna krepost, a slično je i o drugome.
Prigovor 3. Nadalje, više i manje ne raznolikuju vrstu. Ali različite se užitne stvari ne razlikuju osim prema više i manje. Dakle, sve užitne stvari pripadaju jednoj vrsti kreposti. I po istom razlogu sve strašne stvari, a slično i o drugome. Dakle, moralna se krepost ne razlikuje prema predmetima strasti.
Prigovor 4. Nadalje, kao što je krepost djelatna u dobru, tako sprječava zlo. Ali oko požuda za dobrima postoje različite kreposti, kao umjerenost oko požuda za osjetilnim tjelesnim užicima i dosjetljivost oko užitaka igre. Dakle, i oko strahova od zala trebaju postojati različite kreposti.
Naprotiv, čistoća je oko spolnih užitaka; suzdržljivost pak oko užitaka hrane; a dosjetljivost oko užitaka igara.
Odgovaram: savršenstvo kreposti ovisi o razumu, dok savršenstvo strasti o samoj osjetilnoj težnji. Zato se kreposti moraju raznolikovati prema poretku prema razumu, a strasti prema poretku prema težnji. Predmeti dakle strasti, prema tome kako se na različite načine odnose prema osjetilnoj težnji, uzrokuju različite vrste strasti; dok prema tome kako se odnose prema razumu, uzrokuju različite vrste kreposti. No nije isto kretanje razuma i osjetilne težnje. Zato ništa ne priječi da neka razlika predmetâ uzrokuje raznolikost strasti koja ne uzrokuje raznolikost kreposti, kao kada je jedna krepost oko mnogih strasti, kako je rečeno; i također da neka razlika predmetâ uzrokuje raznolikost kreposti koja ne uzrokuje raznolikost strasti, budući da se oko jedne strasti, primjerice užitka, uređuju različite kreposti. I jer različite strasti koje pripadaju različitim moćima uvijek pripadaju različitim krepostima, kako je rečeno; stoga raznolikost predmetâ koja gleda na raznolikost moći uvijek raznolikuje vrste kreposti: primjerice da nešto bude dobro apsolutno, a nešto dobro s nekom teškom dostiživošću. I jer stanovitom uređenošću razum upravlja nižim čovjekovim dijelovima, a također se proteže na vanjske stvari; stoga također prema tome kako se jedan predmet strasti zahvaća osjetilom ili maštom, ili također razumom; te također prema tome kako pripada duši, tijelu ili vanjskim stvarima; ima različit odnos prema razumu; i dosljedno tome rođen je raznolikovati kreposti. Čovjekovo se dakle dobro, koje je predmet ljubavi, požude i užitka, može uzeti ili kao ono što pripada tjelesnomu osjetilu, ili nutarnjemu shvaćanju duše. I to bilo da je usmjereno na čovjekovo dobro u njemu samome, bilo što se tiče tijela bilo što se tiče duše; bilo da je usmjereno na čovjekovo dobro u odnosu prema drugima. I svaka takva raznolikost, zbog različitoga poretka prema razumu, raznolikuje krepost. Tako se dakle, ako se razmatra neko dobro, ako je doista zahvaćeno osjetilom opipa i pripada postojanosti ljudskoga života u pojedincu ili u vrsti, poput užitaka hrane i spolnosti; odnositi na krepost umjerenosti. Užitci pak drugih osjetila, budući da nisu siloviti, ne stvaraju nikakvu poteškoću razumu, i stoga se oko njih ne postavlja nikakva krepost, koja je oko teškoga, kao i umijeće, kako se kaže u II. Ethic. Dobro pak koje nije zahvaćeno osjetilom, nego nutarnjom moći, a pripada samomu čovjeku prema njemu samome, jest poput novca i časti; od kojih se novac sam po sebi može usmjeriti na dobro tijela, dok se čast sastoji u shvaćanju duše. I ta se dobra doista mogu razmatrati ili apsolutno, ukoliko pripadaju požudnomu dijelu; ili s nekom teškom dostiživošću, ukoliko pripadaju srditomu dijelu. Koje pak razlikovanje nema mjesta u dobrima koja gode opipu, jer takva su neka najniža i pripadaju čovjeku ukoliko se podudara sa životinjama. Oko dobra dakle novca uzetoga apsolutno, ukoliko je predmet požude ili užitka ili ljubavi, jest darežljivost. Oko takva pak dobra uzetoga s teškom dostiživošću, ukoliko je predmet ufanja, jest velebnim. Oko dobra pak koje je čast, ako se uzme apsolutno, ukoliko je predmet ljubavi, postoji neka krepost koja se naziva častoljublje, to jest ljubav prema časti. Ako se pak razmatra s teškom dostiživošću, ukoliko je predmet ufanja, onda je to velikodušnost. Zato se čini da su darežljivost i častoljublje u požudnome dijelu, a velebnim i velikodušnost u srditome. Dobro pak čovjeka u odnosu prema drugome čini se da nema tešku dostiživost, nego se uzima kao apsolutno shvaćeno, ukoliko je predmet strasti požudnoga dijela. Koje dobro doista nekome može biti ugodno prema tome što se pruža drugome ili u onome što biva ozbiljno, to jest u djelovanjima po razumu usmjerenima na dužnu svrhu; ili u onome što biva u igri, to jest u djelovanjima usmjerenima samo na užitak, koja se ne odnose na isti način prema razumu kao prva. U ozbiljnim pak stvarima netko se pruža drugome na dva načina. Na jedan način, kao ugodan pristojnim riječima i djelima, i to pripada nekoj kreposti koju Aristotel naziva prijateljstvom, a može se nazvati uljudnošću. Na drugi način pruža se netko drugome kao istinit, po riječima i djelima, i to pripada drugoj kreposti, koju naziva istinitošću. Očitovanje se naime bliže primiče razumu nego užitak; i ozbiljno nego šaljivo. Zato je i oko užitaka igara druga krepost, koju Filozof naziva dosjetljivošću. Tako je dakle očito da, prema Aristotelu, postoji deset moralnih kreposti oko strasti, naime hrabrost, umjerenost, darežljivost, velebnim, velikodušnost, častoljublje, krotkost, prijateljstvo, istinitost i dosjetljivost. I razlikuju se prema različitim građama ili prema različitim strastima, ili prema različitim predmetima. Ako se dakle doda pravednost, koja je oko djelovanjâ, bit će ih sveukupno jedanaest.
Odgovor na 1. prigovor: svi predmeti istoga djelovanja po vrsti imaju isti odnos prema razumu; ali ne svi predmeti iste strasti po vrsti, jer se djelovanja ne protive razumu poput strasti.
Odgovor na 2. prigovor: po jednom se razlogu raznolikuju strasti, a po drugome kreposti, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: više i manje ne raznolikuju vrstu, osim zbog različitoga odnosa prema razumu.
Odgovor na 4. prigovor: dobro je snažnije za pokretanje nego zlo, jer zlo ne djeluje osim snagom dobra, kako Dionizije kaže u IV. pogl. de Div. Nom. Zato zlo ne stvara razumu poteškoću koja bi tražila krepost, osim ako je iznimno, što se čini jednim u jednom rodu strasti. Zato se oko srdžbi postavlja samo jedna krepost, naime krotkost, a slično oko smjelosti jedna jedina, naime hrabrost. No dobro unosi poteškoću koja traži krepost, čak i ako nije iznimno u rodu takve strasti. I stoga se oko požuda postavljaju različite moralne kreposti, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.