I-II, q. 60, a. 2
Razlikuju li se moralne kreposti koje su oko djelovanja od onih koje su oko strasti
Prigovor 1. Čini se da se moralne kreposti međusobno ne razlikuju po tome što su jedne oko djelovanja, a druge oko strasti. Kaže naime Filozof u II. Ethic. da je moralna krepost djelatna oko užitaka i žalosti u pogledu najboljega. No naslade i žalosti jesu neke strasti, kako je gore rečeno. Dakle, ista krepost koja je oko strasti jest također i oko djelovanja, budući da je djelatna.
Prigovor 2. Nadalje, strasti su počela vanjskih djelovanja. Ako dakle neke kreposti ispravljaju strasti, treba da dosljedno tome ispravljaju i djelovanja. Iste su dakle moralne kreposti oko strasti i djelovanja.
Prigovor 3. Nadalje, na svako se vanjsko djelovanje osjetilna težnja pokreće dobro ili loše. No pokreti osjetilne težnje jesu strasti. Dakle, iste kreposti koje su oko djelovanja jesu i oko strasti.
Naprotiv, Filozof postavlja pravednost oko djelovanja; a umjerenost, hrabrost i krotkost oko pojedinih strasti.
Odgovaram: djelovanje i strast mogu se na dva načina usporediti s krepošću. Na jedan način, kao učinak. I na taj način svaka moralna krepost ima neka dobra djelovanja, kojih je proizvođačica; i neki užitak ili žalost, što su strasti, kako je gore rečeno. Na drugi se način djelovanje može usporediti s moralnom krepošću kao građa oko koje jest. I prema tome, treba da jedne moralne kreposti budu oko djelovanja, a druge oko strasti. Čemu je razlog taj što se dobro i zlo u nekim djelovanjima promatra prema njima samima, kako god čovjek bio raspoložen prema njima, ukoliko se naime dobro u njima i zlo shvaća prema pojmu razmjera prema drugome. I u takvima treba postojati neka krepost koja upravlja djelovanjima prema njima samima, kao što su kupnja i prodaja, i sva takva djelovanja u kojima se gleda pojam duga ili neduga prema drugome. I zbog toga su pravednost i njezini dijelovi vlastito oko djelovanja kao oko vlastite građe. U nekim pak djelovanjima dobro i zlo promatra se samo prema razmjeru s onim koji djeluje. I stoga u njima valja dobro i zlo razmatrati prema tome kako je čovjek dobro ili loše raspoložen oko takvoga. I zbog toga treba da kreposti u takvima budu prvenstveno oko nutarnjih stanja, koja se nazivaju strastima duše, kao što je bjelodano kod umjerenosti, hrabrosti i drugoga takvog. Događa se pak da se u djelovanjima koja su prema drugome propusti dobro kreposti zbog neuredne duševne strasti. I tada, ukoliko se kvari razmjer vanjskoga djelovanja, postoji propast pravednosti; a ukoliko se kvari razmjer nutarnjih strasti, postoji propast neke druge kreposti. Kao kada zbog srdžbe netko udari drugoga, u samome nedoličnom udarcu kvari se pravednost, a u neumjerenosti srdžbe kvari se krotkost. I isto je očito u drugome.
Odgovor na 1. prigovor: i po tome je jasan odgovor na prigovore. Jer prvi razlog polazi od djelovanja ukoliko je učinak kreposti. Druga pak dva razloga polaze iz toga što se u istome stječu djelovanje i strast. No u nekima je krepost prvenstveno oko djelovanja, a u nekima oko strasti, iz spomenutoga razloga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.