I-II, q. 6, a. 1
Nalazi li se u ljudskim činima dragovoljno
Prigovor 1. Čini se da se u ljudskim činima ne nalazi dragovoljno. Dragovoljno je naime ono čije je počelo u njemu samome, kako je bjelodano po Grguru Nisenskomu, i Damaščaninu, i Aristotelu. No počelo ljudskih čina nije u samom čovjeku, nego je izvana; naime čovjekova se težnja pokreće na djelovanje od teživa dobra koje je izvana, koje je poput nepokrenutoga pokretača, kako se kaže u III. De anima. Dakle, u ljudskim se činima ne nalazi dragovoljno.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof u VIII. Physic. dokazuje da se u životinjama ne nalazi neko novo gibanje kojemu ne bi prethodilo drugo vanjsko gibanje. No svi su čini čovjeka novi, nijedan naime čin čovjeka nije vječan. Dakle, počelo je svih ljudskih čina izvana. Ne nalazi se dakle u njima dragovoljno.
Prigovor 3. Nadalje, tko dragovoljno djeluje, može djelovati po sebi. No to čovjeku ne priliči; kaže se naime u Iv 15: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Dakle, dragovoljno se u ljudskim činima ne nalazi.
Naprotiv, Damaščanin kaže u II. knjizi da je „dragovoljno čin koji je razumno djelovanje“. Takvi su pak ljudski čini. Dakle, u ljudskim se činima nalazi dragovoljno.
Odgovaram: treba reći da u ljudskim činima mora postojati dragovoljno. Za očevidnost toga valja razmotriti da je nekim činima ili gibanjima počelo u djelatniku ili u onome što se pokreće, a nekim je gibanjima ili činima počelo izvana. Kada se naime kamen pokreće prema gore, počelo je toga pokretanja izvan kamena; no kada se pokreće prema dolje, počelo je toga pokretanja u samom kamenu. Među onima pak što se pokreću od unutarnjega počela, neka pokreću sama sebe, a neka ne. Budući naime da svaki djelatnik ili pokrenuto tijelo djeluje ili se pokreće radi cilja, kako je gore navedeno, savršeno se pokreću od unutarnjega počela ona bića u kojima se nalazi neko unutarnje počelo ne samo da se pokreću, nego da se pokreću k cilju. Da bi pak nešto nastalo radi cilja, traži se stanovita spoznaja cilja. Što god dakle tako djeluje ili se pokreće od unutarnjega počela da ima neku spoznaju cilja, ima u samome sebi počelo svoga čina ne samo da djeluje, nego i da djeluje radi cilja. Ono pak što nema nikakve spoznaje cilja, premda u njemu postoji počelo djelovanja ili gibanja, ipak počelo toga da djeluje ili da se pokreće radi cilja nije u njemu samome, nego u drugome, od kojega mu se utiskuje počelo njegova pokretanja k cilju. Stoga se za takva bića ne kaže da pokreću sama sebe, nego da se pokreću od drugih. Za ona pak koja imaju spoznaju cilja kaže se da pokreću sama sebe, jer je u njima počelo ne samo da djeluju, nego i da djeluju radi cilja. I stoga, budući da je oboje od unutarnjega počela, naime to što djeluju i to što djeluju radi cilja, njihova se gibanja i čini nazivaju dragovoljnima; to naime u sebi nosi naziv dragovoljnoga, da gibanje i čin budu iz vlastitoga nagnuća. I odatle je što se za dragovoljno kaže, prema definiciji Aristotela i Grgura Nisenskoga i Damaščanina, ne samo da mu je počelo unutra, nego uz dodatak znanja. Stoga, budući da čovjek ponajviše spoznaje cilj svoga djela i pokreće samoga sebe, u njegovim se činima ponajviše nalazi dragovoljno.
Odgovor na 1. prigovor: nije svako počelo prvo počelo. Premda dakle pojmu dragovoljnoga pripada da mu počelo bude unutra, ipak nije protiv pojma dragovoljnoga to da unutarnje počelo bude uzrokovano ili pokrenuto od vanjskoga počela, jer ne pripada pojmu dragovoljnoga da unutarnje počelo bude prvo počelo. No ipak valja znati da se događa da neko počelo gibanja bude prvo u rodu, koje ipak nije prvo jednostavno; kao što je u rodu promjenjivih tijela prvo tijelo koje mijenja nebesko tijelo, koje ipak nije prvi pokretač jednostavno, nego se pokreće mjesnim gibanjem od višega pokretača. Tako je dakle unutarnje počelo dragovoljnoga čina, a to je spoznajna i težidbena moć, prvo počelo u rodu težidbenoga gibanja, premda se pokreće od nečega vanjskoga prema drugim vrstama gibanja.
Odgovor na 2. prigovor: novomu gibanju životinje doista prethodi neko vanjsko gibanje u pogledu dvoga. Na jedan način ukoliko se po vanjskom gibanju osjetilu životinje predstavlja nešto osjetno, što spoznato pokreće težnju, kao što lav videći jelena koji se približava njegovim gibanjem počinje se k njemu pokretati. Na drugi način ukoliko po vanjskom gibanju počinje na neki način prirodnom promjenom mijenjati se tijelo životinje, recimo po hladnoći ili toplini; a kad se tijelo promijeni po gibanju vanjskoga tijela, mijenja se također po akcidentu osjetna težnja, koja je moć tjelesnoga organa, kao kada se iz neke promjene tijela pobuđuje težnja k požudi za nekom stvari. No to nije protiv pojma dragovoljnoga, kako je rečeno; takva su naime pokretanja od vanjskoga počela drugoga roda.
Odgovor na 3. prigovor: Bog pokreće čovjeka na djelovanje ne samo kao onaj koji predlaže osjetilu teživo dobro, ili kao onaj koji mijenja tijelo, nego i kao onaj koji pokreće samu volju, jer svako gibanje, kako volje tako i naravi, od njega potječe kao od prvoga pokretača. I kao što nije protiv pojma naravi to da gibanje naravi bude od Boga kao od prvoga pokretača, ukoliko je narav stanovito oruđe Boga koji pokreće, tako nije protiv pojma dragovoljnoga čina to da bude od Boga, ukoliko se volja pokreće od Boga. Ipak je zajednički pojmu naravnoga i dragovoljnoga gibanja to da budu od unutarnjega počela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.