I-II, q. 59, a. 3
Može li postojati sa žalošću
Prigovor 1. Čini se da krepost ne može postojati sa žalošću. Jer kreposti su učinci mudrosti, prema onome iz Mudr 8: trijeznosti i pravednosti uči, naime božanska mudrost, razboritosti i hrabrosti. No boravak s mudrošću nema gorčine, kako se poslije dodaje. Dakle, ni kreposti ne mogu postojati sa žalošću.
Prigovor 2. Nadalje, žalost je zapreka djelovanju, kako je bjelodano po Filozofu u VII. i X. Ethic. Ali zapreka dobru djelovanju protivi se kreposti. Dakle, žalost se protivi kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, žalost je neka bolest duha, kako je Tulije naziva u III. de Tuscul. quaest. Ali bolest duše suprotstavlja se kreposti, koja je dobro stanje duše. Dakle, žalost se suprotstavlja kreposti i ne može postojati istodobno s njome.
Naprotiv, Krist je bio savršen u kreposti. Ali u njemu je postojala žalost, kaže naime, kako se nalazi u Mt 26: „žalosna je duša moja do smrti“. Dakle, žalost može postojati s krepošću.
Odgovaram: kako kaže Augustin u XIV. de Civ. Dei: „stoici su htjeli da umjesto triju poremećaja u duhu mudraca budu tri eupatije, to jest tri dobre strasti: umjesto požude naime volja; umjesto veselja radost; umjesto straha oprez“. Za žalost su pak zanijekali da išta može postojati u duhu mudraca, iz dvostrukoga razloga. Ponajprije stoga što je žalost zbog zla koje se već dogodilo. No smatrali su da nikakvo zlo ne može zadesiti mudraca; vjerovali su naime da kao što je jedino čovjekovo dobro krepost, a tjelesna dobra nisu nikakva čovjekova dobra, tako je jedino nepoštenje čovjekovo zlo, koje u krjeposnu čovjeku ne može postojati. No to se nerazumno tvrdi. Budući naime da je čovjek sastavljen iz duše i tijela, ono što pridonosi očuvanju tjelesnoga života neko je čovjekovo dobro, premda ne najveće, jer se njime čovjek može loše služiti. Zato i zlo suprotno tomu dobru može postojati u mudracu i izazvati umjerenu žalost. Nadalje, ako krjepostan čovjek i može biti bez teškoga grijeha, nitko se ipak ne nalazi tko bi život provodio bez lakih grijeha, prema onome iz 1 Iv 1: „reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo“. Treće, zato što krjepostan čovjek, ako i nema grijeha, možda ga je katkada imao. I zbog toga hvalevrijedno žali; prema onome iz 2 Kor 7: „žalost koja je po Bogu donosi postojano obraćenje na spasenje“. Četvrto, zato što može također hvalevrijedno žaliti zbog tuđega grijeha. Zato na onaj način na koji moralna krepost podnosi druge strasti umjerene razumom, podnosi također i žalost. Kao drugo, bili su potaknuti time što je žalost zbog sadašnjega zla, a strah zbog budućega zla, kao što je naslada zbog sadašnjega dobra, a želja zbog budućega dobra. Može pak pripadati kreposti da netko uživa u stečenome dobru, ili da želi imati nestečeno dobro, ili da se također čuva od budućega zla. Ali da čovjekov duh podlegne sadašnjemu zlu, što biva po žalosti, čini se posve protivnim razumu, odakle ne može postojati s krepošću. No to se nerazumno tvrdi. Postoji naime neko zlo koje može biti prisutno krjeposnu čovjeku, kako je rečeno. Koje zlo razum doista mrzi. Zato osjetilna težnja u tome slijedi mržnju razuma, što zbog takvoga zla žaluje, no umjereno, prema sudu razuma. A to pripada kreposti, da se osjetilna težnja suobliči s razumom, kako je rečeno. Zato kreposti pripada da umjereno žaluje u onome u čemu valja žalovati, kao što također Filozof kaže u II. Ethic. A to je također korisno za izbjegavanje zala. Kao što se naime dobra spremnije traže radi užitka, tako se zla snažnije izbjegavaju radi žalosti. Tako se dakle mora reći da žalost zbog onoga što odgovara kreposti ne može istodobno postojati s krepošću, jer se krepost raduje u onome što joj je vlastito. Ali zbog onoga što se na bilo koji način protivi kreposti, krepost umjereno žaluje.
Odgovor na 1. prigovor: iz toga se autoriteta ima da se zbog mudrosti mudar čovjek ne žalosti. Žalosti se ipak zbog onoga što priječi mudrost. I stoga u blaženika, u kojih ne može postojati nikakva zapreka mudrosti, žalost nema mjesta.
Odgovor na 2. prigovor: žalost priječi djelovanje zbog kojega se žalostimo, ali pomaže da se spremnije izvrši ono po čemu se žalost izbjegava.
Odgovor na 3. prigovor: neumjerena žalost jest bolest duše, dok umjerena žalost pripada dobru stanju duše prema stanju sadašnjega života.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.