I-II, q. 59, a. 2
Može li moralna krepost postojati sa strašću
Prigovor 1. Čini se da moralna krepost ne može postojati sa strašću. Kaže naime Filozof u IV. Topic. da je „krotak onaj koji ne trpi, a strpljiv onaj koji trpi i ne biva zaveden“. A isti je razlog i o svim moralnim krepostima. Dakle, svaka je moralna krepost bez strasti.
Prigovor 2. Nadalje, krepost je neko ispravno stanje duše, poput zdravlja tijela, kako se kaže u VII. Physic., odakle se čini da je krepost neko zdravlje duše, kako Tulije kaže u IV. de Tuscul. quaest. A strasti se duše nazivaju nekim bolestima duše, kako u istoj knjizi kaže Tulije. No zdravlje ne podnosi sa sobom bolest. Dakle, ni krepost ne podnosi strast duše.
Prigovor 3. Nadalje, moralna krepost traži savršenu uporabu razuma i u pojedinačnome. Ali to se priječava po strastima, kaže naime Filozof u VI. Ethic. da „užici kvare sud razboritosti“; a Salustije kaže u Katilininoj uroti da duh ne razabire lako istinu ondje gdje one smetaju, naime duševne strasti. Dakle, moralna krepost ne može postojati sa strašću.
Naprotiv, Augustin kaže u XIV. de Civ. Dei: „ako je opaka volja, opaka će imati ova gibanja“, naime strasti; a ako je ispravna, „ne samo da će biti besprijekorna, nego i hvalevrijedna“. Ali ništa hvalevrijedno ne isključuje se po moralnoj kreposti. Dakle, moralna krepost ne isključuje strasti, nego može postojati s njima.
Odgovaram: oko toga je bilo neslaganje između stoikâ i peripatetikâ, kako Augustin kaže u IX. de Civ. Dei. Stoici su naime tvrdili da duševne strasti ne mogu postojati u mudracu, to jest u krjeposnu čovjeku; dok su peripatetici, čiju je sljedbu utemeljio Aristotel, kako Augustin kaže u IX. de Civ. Dei, tvrdili da strasti mogu postojati istodobno s moralnom krepošću, ali svedene na sredinu. To pak razilaženje, kako Augustin ondje kaže, bilo je više po riječima nego po njihovu smislu. Budući naime da stoici nisu razlikovali između umne težnje, a to je volja, i osjetilne težnje, koja se dijeli na srditi i požudni dio, nisu u tome razlikovali strasti duše od drugih ljudskih privrženosti po tome što bi strasti duše bile kretanja osjetilne težnje, a druge privrženosti, koje nisu strasti duše, bila kretanja umne težnje, koja se naziva voljom, kako su razlikovali peripatetici; nego samo u pogledu toga što su nazivali strastima koje god privrženosti protivne razumu. Koje ako nastanu iz promišljanja, ne mogu postojati u mudracu, to jest u krjeposnu čovjeku. Ako pak nastanu iznenada, to se može dogoditi u krjeposnu čovjeku, „zato što duševna viđenja koja nazivaju maštarijama nisu u našoj vlasti hoće li nam se katkada pojaviti u duhu; i kada dolaze od strašnih stvari, nužno je da pokrenu mudračev duh, tako da malo ustukne od straha ili se stegne od žalosti, kao da te strasti pretječu dužnost razuma; no ipak to ne odobravaju niti na to pristaju“, kako Augustin pripovijeda u IX. de Civ. Dei, prenoseći što je rekao Gelije. Tako dakle, ako se strastima nazivaju neuredne privrženosti, ne mogu postojati u krjeposnu čovjeku tako da se nakon promišljanja na njih pristane, kako su tvrdili stoici. Ako se pak strastima naziva bilo koje kretanje osjetilne težnje, tako mogu postojati u krjeposnu čovjeku, ukoliko su uređene od razuma. Zato Aristotel kaže u II. Ethic. da „ne određuju dobro kreposti oni koji ih nazivaju nekim bestrašćima i smirenjima, budući da govore jednostavno“, nego bi trebali reći da su to smirenja od strasti koje su kako ne valja i kada ne valja.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof taj primjer navodi, kao i mnoge druge u logičkim knjigama, ne prema vlastitome mišljenju, nego prema mišljenju drugih. A to je bilo mišljenje stoikâ, da su kreposti bez duševnih strasti. Koje mišljenje Filozof isključuje u II. Ethic., govoreći da kreposti nisu bestrašća. Može se ipak reći da, kada se kaže da krotak ne trpi, to valja razumjeti s obzirom na neurednu strast.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog, i svi slični koje Tulije na to navodi u IV. knjizi de Tuscul. quaest., polazi od strasti ukoliko označuju neuredne privrženosti.
Odgovor na 3. prigovor: strast koja pretječe sud razuma, ako u duši prevlada tako da se na nju pristane, priječi savjet i sud razuma. Ako pak slijedi, kao zapovjeđena od razuma, pomaže za izvršavanje zapovijedi razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.