I-II, q. 59, a. 1
Je li moralna krepost strast
Prigovor 1. Čini se da je moralna krepost strast. Jer sredina je istoga roda s krajnostima. Ali moralna je krepost sredina među strastima. Dakle, moralna je krepost strast.
Prigovor 2. Nadalje, krepost i mana, budući da su suprotnosti, nalaze se u istom rodu. No za neke se strasti kaže da su mane, kao zavist i srdžba. Dakle, i neke su strasti kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, milosrđe je neka strast, jer to je žalost zbog tuđih zala, kako je gore rečeno. „A njega se Ciceron, izvrstan govornik, nije ustezao nazvati krepošću“, kako Augustin kaže u IX. de Civ. Dei. Dakle, strast može biti moralna krepost.
Naprotiv, kaže se u II. Ethic. da „strasti nisu ni kreposti ni zloće“.
Odgovaram: moralna krepost ne može biti strast. I to je očito iz trostrukoga razloga. Ponajprije stoga što je strast neko kretanje osjetilne težnje, kako je gore rečeno. No moralna krepost nije neko kretanje, nego radije počelo težbenoga kretanja, budući da je neki habitus. Drugo, zato što strasti same po sebi nemaju značaj dobra ili zla. Čovjekovo je naime dobro ili zlo prema razumu, odakle se strasti, razmatrane po sebi, odnose i na dobro i na zlo, prema tome što mogu odgovarati razumu ili ne odgovarati. No ništa takvo ne može biti krepost, budući da se krepost odnosi samo na dobro, kako je gore rečeno. Treće, zato što, ako se i pretpostavi da se neka strast odnosi samo na dobro ili samo na zlo na neki način, ipak kretanje strasti, ukoliko je strast, ima počelo u samoj težnji, a svršetak u razumu, u suobličenost s kojim težnja smjera. Kretanje je pak kreposti obrnuto, jer ima počelo u razumu, a svršetak u težnji, prema tome što biva pokrenuta od razuma. Zato se u definiciji moralne kreposti kaže u II. Ethic. „da je izborni habitus koji se sastoji u sredini određenoj razumom, onako kako će je mudar odrediti“.
Odgovor na 1. prigovor: krepost prema svojoj biti nije sredina među strastima, nego prema svojemu učinku, jer naime među strastima uspostavlja sredinu.
Odgovor na 2. prigovor: ako se manom naziva habitus prema kojemu netko loše djeluje, očito je da nijedna strast nije mana. Ako se pak manom naziva grijeh, koji je grešan čin, tako ništa ne priječi da strast bude mana, i obrnuto da se pridruži činu kreposti; prema tome što se strast ili protivi razumu, ili slijedi čin razuma.
Odgovor na 3. prigovor: za milosrđe se kaže da je krepost, to jest čin kreposti, prema tome što „to duševno gibanje služi razumu, kada se naime milosrđe tako iskazuje da se očuva pravednost, bilo kada se udjeljuje potrebitome, bilo kada se oprašta pokajniku“, kako Augustin ondje kaže. Ako se ipak milosrđem nazove neki habitus kojim se čovjek usavršuje za razumno smilovanje, ništa ne priječi da tako nazvano milosrđe bude krepost. A isti je razlog i o sličnim strastima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.