I-II, q. 58, a. 3
Dijeli li se dostatno krepost na intelektualnu i moralnu
Prigovor 1. Čini se da se ljudska krepost ne dijeli dostatno na moralnu i intelektualnu. Čini se naime da je razboritost nešto u sredini između moralne i intelektualne kreposti, jer se ubraja među intelektualne kreposti u VI. Ethic.; a također je svi općenito ubrajaju među četiri stožerne kreposti, koje su moralne, kako će se niže pokazati. Dakle, krepost se ne dijeli dostatno na intelektualnu i moralnu kao na neposredno oprečne članove.
Prigovor 2. Nadalje, uzdržljivost i ustrajnost, pa i strpljivost, ne ubrajaju se među intelektualne kreposti. Niti su pak moralne kreposti, jer ne drže sredinu u strastima, nego u njima strasti obiluju. Dakle, krepost se ne dijeli dostatno na intelektualne i moralne.
Prigovor 3. Nadalje, vjera, ufanje i ljubav neke su kreposti. Ipak nisu intelektualne kreposti, jer njih je samo pet, naime znanost, mudrost, razumijevanje počela, razboritost i umijeće, kako je rečeno. Niti su pak moralne kreposti, jer nisu oko strasti, oko kojih je ponajviše moralna krepost. Dakle, krepost se ne dijeli dostatno na intelektualne i moralne.
Naprotiv, Filozof kaže u II. Ethic. da je „krepost dvostruka: ova doista intelektualna, a ona pak moralna“.
Odgovaram: ljudska je krepost neki habitus koji usavršuje čovjeka za dobro djelovanje. Počelo je pak ljudskih činâ u čovjeku samo dvostruko, naime razum ili um, i težnja, jer to su dva pokretača u čovjeku, kako se kaže u III. de anima. Zato svaka ljudska krepost mora biti usavršujuća za neko od tih počela. Ako je doista usavršujuća za teorijski ili praktični razum za dobar čovjekov čin, bit će intelektualna krepost; ako je pak usavršujuća za težbeni dio, bit će moralna krepost. Zato preostaje da je svaka ljudska krepost ili intelektualna ili moralna.
Odgovor na 1. prigovor: razboritost je prema svojoj biti intelektualna krepost. Ali prema građi podudara se s moralnim krepostima, jer je ispravan razlog onoga što se čini, kako je gore rečeno. I prema tome se pribraja moralnim krepostima.
Odgovor na 2. prigovor: uzdržljivost i ustrajnost nisu savršenstva osjetilne težbene moći. Što je bjelodano iz toga što u uzdržljiva i ustrajna čovjeka preobiluju neuredne strasti, što ne bi bilo kada bi osjetilna težnja bila usavršena nekim habitusom koji je suobličuje s razumom. No uzdržljivost, ili ustrajnost, savršenstvo je razumnoga dijela, koji se drži protiv strasti da ne bude zaveden. Ipak zaostaje za pojmom kreposti, jer intelektualna krepost koja čini da se razum dobro drži u moralnim stvarima pretpostavlja ispravnu težnju za svrhom, kako bi se ispravno držao prema načelima, to jest svrhama, iz kojih rasuđuje; što uzdržljivu i ustrajnu nedostaje. Niti pak može postojati savršeno djelovanje koje proizlazi iz dviju moći ako se obje moći ne usavrše dužnim habitusom, kao što ne slijedi savršen čin nekoga djelatnika po oruđu ako oruđe nije dobro raspoloženo, ma koliko glavni djelatnik bio savršen. Zato ako osjetilna težnja, koju razumni dio pokreće, nije savršena; ma koliko razumni dio bio savršen, djelovanje koje slijedi neće biti savršeno. Pa ni počelo djelovanja neće biti krepost. I zbog toga uzdržavanje od užitaka i ustrajnost u žalostima nisu kreposti, nego nešto manje od kreposti, kako Filozof kaže u VII. Ethic.
Odgovor na 3. prigovor: vjera, ufanje i ljubav stoje iznad ljudskih kreposti, jer to su kreposti čovjeka ukoliko je postao dionik božanske milosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.