I-II, q. 58, a. 2
Razlikuje li se moralna krepost od intelektualne
Prigovor 1. Čini se da se moralna krepost ne razlikuje od intelektualne. Kaže naime Augustin u knjizi de Civ. Dei da je „krepost umijeće ispravnoga življenja“. Ali umijeće je intelektualna krepost. Dakle, moralna se krepost ne razlikuje od intelektualne.
Prigovor 2. Nadalje, mnogi u definiciju moralnih kreposti stavljaju znanje, kao što neki definiraju da je ustrajnost znanje ili habitus onoga u čemu valja ostati ili ne ostati; a svetost je znanje koje čini vjernima i onima koji čuvaju ono što je prema Bogu pravedno. Znanje je pak intelektualna krepost. Dakle, moralna se krepost ne smije razlikovati od intelektualne.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u I. Soliloq. da je „krepost ispravan i savršen razum“. Ali to pripada intelektualnoj kreposti, kako je bjelodano u VI. Ethic. Dakle, moralna krepost nije različita od intelektualne.
Prigovor 4. Nadalje, ništa se ne razlikuje od onoga što se stavlja u njegovu definiciju. Ali intelektualna se krepost stavlja u definiciju moralne kreposti, kaže naime Filozof u II. Ethic. da je „moralna krepost izborni habitus koji postoji u sredini određenoj razumom, onako kako će je mudar odrediti“. Takav pak ispravan razum koji određuje sredinu moralne kreposti pripada intelektualnoj kreposti, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, moralna se krepost ne razlikuje od intelektualne.
Naprotiv, kaže se u I. Ethic.: „određuje se krepost prema ovoj razlici, kažemo naime od njih da su jedne intelektualne, a druge moralne“.
Odgovaram: prvo počelo svih ljudskih djela jest razum, i koja se god druga počela ljudskih djela nalaze, na neki se način pokoravaju razumu; no na različit način. Jer neka se razumu pokoravaju posve na mig, bez ikakva protivljenja, poput udova tijela, ako su postojani u svojoj naravi; odmah se naime na zapovijed razuma ruka ili noga pokreće na djelo. Zato Filozof kaže u I. Polit. da duša upravlja tijelom despotskim gospodstvom, to jest kao gospodar slugom, koji nema pravo protivljenja. Neki su dakle postavili da se sva djelatna počela koja su u čovjeku tako odnose prema razumu. Što bi doista, kada bi bilo istinito, dostajalo da razum bude savršen za dobro djelovanje. Zato, budući da je krepost habitus kojim se usavršujemo za dobro djelovanje, slijedilo bi da je samo u razumu, i tako nijedna krepost ne bi postojala osim intelektualne. I to je bilo Sokratovo mišljenje, koji je rekao da su sve kreposti oblici razboritosti, kako se kaže u VI. Ethic. Zato je postavljao da čovjek, dok u njemu postoji znanje, ne može sagriješiti; nego tko god griješi, griješi zbog neznanja. To pak proizlazi iz pretpostavke lažnoga. Težbeni se naime dio ne pokorava razumu posve na mig, nego s nekim protivljenjem, odakle Filozof kaže u I. Polit. da razum zapovijeda težbenomu dijelu političkim gospodstvom, kojim naime netko predstoji slobodnima, koji imaju pravo u nečemu se usprotiviti. Zato Augustin kaže super Psalm. da „katkada prethodi razum, a slijedi spora ili nikakva privrženost“, sve dotle da se katkada strastima ili habitusima težbenoga dijela postiže to da se uporaba razuma u pojedinačnome zapriječi. I prema tome je na neki način istinito ono što je Sokrat rekao, da se uz prisutnost znanja ne griješi, ako se to ipak protegne sve do uporabe razuma u pojedinačnome što valja izabrati. Tako se dakle za to da čovjek dobro djeluje traži da ne samo razum bude dobro raspoložen po habitusu intelektualne kreposti, nego također da težbena moć bude dobro raspoložena po habitusu moralne kreposti. Kao što se dakle težnja razlikuje od razuma, tako se moralna krepost razlikuje od intelektualne. Zato kao što je težnja počelo ljudskoga čina ukoliko na neki način sudjeluje u razumu, tako moralni habitus ima pojam ljudske kreposti ukoliko se suobličuje s razumom.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin općenito uzima umijeće za svaki ispravan razlog. I tako je pod umijećem uključena također i razboritost, koja je tako ispravan razlog onoga što se čini, kao što je umijeće ispravan razlog onoga što se pravi. I prema tome, to što kaže da je krepost umijeće ispravnoga življenja, bitno pripada razboritosti, a po sudjelovanju drugim krepostima, ukoliko se prema razboritosti ravnaju.
Odgovor na 2. prigovor: takve definicije, od koga god bile dane, proizašle su iz sokratovskoga mišljenja, i valja ih protumačiti na onaj način kako je rečeno o umijeću.
Odgovor na 3. prigovor: i slično valja reći na treći prigovor.
Odgovor na 4. prigovor: ispravan razum, koji je prema razboritosti, stavlja se u definiciju moralne kreposti ne kao dio njezine biti, nego kao nešto u čemu se sudjeluje u svim moralnim krepostima, ukoliko razboritost upravlja svim moralnim krepostima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.