Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 56, a. 6

Je li to volja

Prigovor 1. Čini se da volja nije subjekt nikakve kreposti. Jer za ono što pripada moći iz samoga pojma moći, ne traži se neki habitus. No iz samoga pojma volje, budući da je u razumu, prema Filozofu u III. de anima, jest to da teži prema onome što je dobro po razumu, na što se usmjeruje svaka krepost, jer pojedina stvar naravno teži za vlastitim dobrom, jer „krepost je habitus na način naravi, suglasan s razumom“, kako Tulije kaže u svojoj retorici. Dakle, volja nije subjekt kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, svaka je krepost ili intelektualna, ili moralna, kako se kaže u I. i II. Ethic. Ali intelektualna je krepost, kao u subjektu, u razumu i umu, a ne u volji; dok je moralna krepost, kao u subjektu, u srditome i požudnome, koji su razumni po sudjelovanju. Dakle, nikakva krepost nije u volji kao u subjektu.

Prigovor 3. Nadalje, svi su ljudski čini, na koje se kreposti usmjeruju, voljni. Ako dakle s obzirom na neke ljudske čine postoji neka krepost u volji, po istom će razlogu s obzirom na sve ljudske čine postojati krepost u volji. Ili dakle ni u kojoj drugoj moći neće biti nikakve kreposti, ili će na isti čin biti usmjerene dvije kreposti, što se čini neprikladnim. Dakle, volja ne može biti subjekt kreposti.

Naprotiv, veće se savršenstvo traži u onome što pokreće nego u onome što je pokrenuto. No volja pokreće srdito i požudno. Mnogo bi dakle više morala biti krepost u volji nego u srditome i požudnome.

Odgovaram: budući da se po habitusu moć usavršuje za djelovanje, ondje moć treba habitus koji usavršuje za dobro djelovanje, a taj je habitus krepost, gdje za to ne dostaje vlastiti pojam moći. A vlastiti pojam svake moći promatra se u odnosu prema predmetu. Zato budući da je, kako je rečeno, predmet volje dobro razuma razmjerno volji, u pogledu toga volja ne treba krepost koja usavršuje. Ali ako čovjeku predstoji htjeti neko dobro koje nadilazi razmjer onoga koji hoće; bilo s obzirom na cijelu ljudsku vrstu, kao božansko dobro, koje nadilazi granice ljudske naravi, bilo s obzirom na pojedinca, kao dobro bližnjega; ondje volja treba krepost. I stoga su takve kreposti koje čovjekovo nagnuće usmjeruju prema Bogu ili prema bližnjemu u volji kao u subjektu; poput ljubavi, pravednosti i sličnoga.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog ima mjesta o kreposti koja usmjeruje prema vlastitome dobru samoga onoga koji hoće, kao što su umjerenost i hrabrost, koje su oko ljudskih strasti i drugoga takvog, kako je iz rečenoga bjelodano.

Odgovor na 2. prigovor: razumno po sudjelovanju nije samo srdito i požudno; nego u cijelosti, to jest općenito, težbeno, kako se kaže u I. Ethic. Pod težbenim je pak obuhvaćena volja. I stoga, ako je koja krepost u volji, bit će moralna, osim ako nije bogoslovna, kako će se niže pokazati.

Odgovor na 3. prigovor: neke se kreposti usmjeruju na dobro umjerene strasti, što je vlastito ovomu ili onomu čovjeku; i u takvima nije nužno da bude neka krepost u volji, budući da za to dostaje narav moći, kako je rečeno. Nego je to jedino nužno u onim krepostima koje su usmjerene na neko izvanjsko dobro.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.