Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 56, a. 5

Jesu li to osjetilne spoznajne moći

Prigovor 1. Čini se da u nutarnjim osjetilnim spoznajnim moćima može biti neka krepost. Jer osjetilna težnja može biti subjekt kreposti ukoliko se pokorava razumu. No nutarnje osjetilne spoznajne moći pokoravaju se razumu, jer po zapovijedi razuma djeluju i mašta i prosuđivanje i pamćenje. Dakle, u tim moćima može biti krepost.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se razumna težnja, a to je volja, u svojem činu može priječiti, ili također potpomagati, po osjetilnoj težnji; tako se također i razum ili rasuđivanje može priječiti, ili također potpomagati, po spomenutim moćima. Kao što dakle u osjetilnim težbenim moćima može biti krepost, tako također i u spoznajnima.

Prigovor 3. Nadalje, razboritost je neka krepost, dijelom koje Tulije postavlja pamćenje, u svojoj retorici. Dakle, i u moći pamćenja može biti neka krepost. I po istom razlogu, u drugim nutarnjim spoznajnim moćima.

Naprotiv, sve su kreposti ili intelektualne, ili moralne, kako se kaže u II. Ethic. A sve su moralne kreposti u težbenom dijelu, dok su intelektualne u razumu ili rasuđivanju, kako je bjelodano u VI. Ethic. Dakle, nikakva krepost nije u nutarnjim osjetilnim spoznajnim moćima.

Odgovaram: u nutarnjim osjetilnim spoznajnim moćima postavljaju se neki habitusi. Što je očito ponajprije iz toga što Filozof kaže u knjizi de memoria da „u pamćenju jednoga za drugim djeluje navika, koja je poput neke naravi“, a naviknuti habitus nije ništa drugo doli stanje stečeno navikom, koje je na način naravi. Zato o kreposti Tulije kaže u svojoj retorici da je „habitus na način naravi, suglasan s razumom“. U čovjeku ipak ono što se iz navike stječe u pamćenju, i u drugim osjetilnim spoznajnim moćima, nije habitus po sebi; nego nešto pridruženo habitusima umnoga dijela, kako je gore rečeno. Ali ipak ako postoje neki habitusi u takvim moćima, ne mogu se nazivati krepostima. Krepost je naime savršen habitus, kojim se može vršiti samo dobro, odakle treba da krepost bude u onoj moći koja je dovršiteljica dobra djela. No spoznaja se istinitoga ne dovršava u osjetilnim spoznajnim moćima; nego su takve moći takoreći pripravne za intelektualnu spoznaju. I stoga u takvim moćima nema kreposti kojima se spoznaje istinito; nego radije u razumu ili umu.

Odgovor na 1. prigovor: osjetilna se težnja odnosi prema volji, koja je razumska težnja, kao pokrenuto od nje. I stoga se djelo težbene moći dovršava u osjetilnoj težnji. I zbog toga jest osjetilna težnja subjekt kreposti. Dok se osjetilne spoznajne moći radije odnose kao pokretačke s obzirom na razum, time što se predodžbe odnose prema umnoj duši kao boje prema vidu, kako se kaže u III. de anima. I stoga djelo spoznaje završava u razumu. I zbog toga su spoznajne kreposti u samom razumu ili umu.

Odgovor na 2. prigovor: i po tome je jasno rješenje za drugi prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: pamćenje se ne postavlja dijelom razboritosti kao što je vrsta dio roda, kao da bi samo pamćenje bilo neka krepost po sebi; nego jer je jedno od onoga što se traži za razboritost dobrota pamćenja; tako da se na neki način drži po načinu sastavnoga dijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.