I-II, q. 56, a. 4
Jesu li to srditi i požudni dio
Prigovor 1. Čini se da srdito i požudno ne mogu biti subjekt kreposti. Jer takve su moći zajedničke nama i životinjama. Ali sada govorimo o kreposti ukoliko je vlastita čovjeku, jer se tako naziva ljudskom krepošću. Dakle, ljudske kreposti ne mogu biti subjekt srdito i požudno, koji su dijelovi osjetilne težnje, kako je rečeno u I.
Prigovor 2. Nadalje, osjetilna težnja jest moć koja se služi tjelesnim organom. Ali dobro kreposti ne može biti u čovjekovu tijelu, kaže naime Apostol u Rim 7: „znam da ne prebiva u mojemu tijelu dobro“. Dakle, osjetilna težnja ne može biti subjekt kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin u knjizi de moribus Eccles. dokazuje da krepost nije u tijelu, nego u duši, time što se po duši upravlja tijelom, odakle to što se netko dobro služi tijelom, u cjelini se odnosi na dušu: „kao ako meni poslušan kočijaš ispravno upravlja konjima kojima zapovijeda, to se u cjelini meni pripisuje“. No kao što duša upravlja tijelom, tako također i razum upravlja osjetilnom težnjom. Dakle, u cjelini se razumnomu dijelu pripisuje to što se srdito i požudno ispravno vode. No krepost je ono čime se ispravno živi, kako je gore rečeno. Dakle, krepost nije u srditome i požudnome, nego samo u razumnome dijelu.
Prigovor 4. Nadalje, glavni čin moralne kreposti jest izbor, kako se kaže u VIII. Ethic. Ali izbor nije čin srditoga i požudnoga, nego razuma, kako je gore rečeno. Dakle, moralna krepost nije u srditome i požudnome, nego u razumu.
Naprotiv, postavlja se da je hrabrost u srditome, a umjerenost u požudnome. Odakle Filozof kaže u III. Ethic. da „te kreposti pripadaju nerazumnim dijelovima“.
Odgovaram: srdito i požudno mogu se razmatrati na dva načina. Na jedan način po sebi, ukoliko su dijelovi osjetilne težnje. I na taj im način ne pripada da budu subjekt kreposti. Na drugi način mogu se razmatrati ukoliko sudjeluju u razumu, po tome što su po naravi spremni slušati razum. I tako srdito ili požudno može biti subjekt ljudske kreposti, jer je tako počelo ljudskoga čina, ukoliko sudjeluje u razumu. I u tim je moćima nužno postaviti kreposti. Jer to da u srditome i požudnome postoje neke kreposti, očito je. Čin naime koji proizlazi iz jedne moći ukoliko je pokrenuta od druge, ne može biti savršen ako obje moći nisu dobro raspoložene za čin, kao što čin umjetnika ne može biti prikladan ako i umjetnik nije dobro raspoložen za djelovanje, a i samo oruđe. U onome dakle oko čega djeluju srdito i požudno ukoliko su pokrenuti od razuma, nužno je da neki habitus koji usavršuje za dobro djelovanje bude ne samo u razumu, nego također u srditome i požudnome. I jer se dobro raspoloženje pokretačke pokrenute moći promatra prema suobličenosti s pokretačkom moći, stoga krepost koja je u srditome i požudnome nije ništa drugo doli stanovita habituelna suobličenost tih moći s razumom.
Odgovor na 1. prigovor: srdito i požudno razmatrani po sebi, ukoliko su dijelovi osjetilne težnje, zajednički su nama i životinjama. Ali ukoliko su razumni po sudjelovanju, kao oni koji se pokoravaju razumu, tako su vlastiti čovjeku. I na taj način mogu biti subjekt ljudske kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: kao što čovjekovo tijelo samo po sebi doduše nema dobro kreposti, a ipak postaje oruđe krjeposnoga čina, ukoliko, na poticaj razuma, prinosimo svoje udove da služe pravednosti; tako također srdito i požudno sami po sebi doduše nemaju dobro kreposti, nego radije okuženost nagona na grijeh; a ukoliko se suobličuju s razumom, tako se u njima stvara dobro moralne kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: po jednom se razlogu dušom upravlja tijelom, a po drugome razumom srditim i požudnim dijelom. Tijelo se naime na mig pokorava duši bez protivljenja, u onome u čemu je po naravi spremno da bude pokretano od duše, odakle Filozof kaže u I. Polit. da duša upravlja tijelom despotskim gospodstvom, to jest kao gospodar slugom. I zato se cjelokupno gibanje tijela odnosi na dušu. I zbog toga u tijelu nema kreposti, nego samo u duši. No srdito i požudno ne pokoravaju se razumu na mig, nego imaju vlastita svoja gibanja, kojima se katkada opiru razumu, odakle u istoj knjizi Filozof kaže da razum upravlja srditim i požudnim političkim gospodstvom, kojim se naime upravlja slobodnima, koji u nekim stvarima imaju vlastitu volju. I zbog toga je također potrebno da u srditome i požudnome budu neke kreposti, kojima se dobro raspolažu za čin.
Odgovor na 4. prigovor: u izboru je dvoje, naime usmjerenost prema svrsi, što pripada moralnoj kreposti; i odabir onoga što je za svrhu, što pripada razboritosti; kako se kaže u VI. Ethic. A to da netko ima ispravnu usmjerenost prema svrsi u pogledu strasti duše, to biva iz dobra raspoloženja srditoga i požudnoga. I stoga su moralne kreposti oko strasti u srditome i požudnome, ali razboritost je u razumu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.