Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 56, a. 3

Može li razum biti subjekt kreposti

Prigovor 1. Čini se da razum nije subjekt kreposti. Jer Augustin kaže u knjizi de moribus Eccles. da je svaka krepost ljubav. A subjekt ljubavi nije razum, nego samo težbena moć. Dakle, nijedna krepost nije u razumu.

Prigovor 2. Nadalje, krepost se usmjeruje na dobro, kako je bjelodano iz prethodnoga. A dobro nije predmet razuma, nego težbene moći. Dakle, subjekt kreposti nije razum, nego težbena moć.

Prigovor 3. Nadalje, „krepost je ono što dobra čini onoga tko je ima“, kako Filozof kaže. Ali habitus koji usavršuje razum ne čini dobra onoga tko ga ima, jer se čovjek ne naziva dobrim zbog znanosti ili umijeća. Dakle, razum nije subjekt kreposti.

Naprotiv, um se ponajviše naziva razumom. A subjekt je kreposti um; kako je bjelodano iz gore navedene definicije kreposti. Dakle, razum je subjekt kreposti.

Odgovaram: kako je gore rečeno, krepost je habitus kojim netko dobro djeluje. Na dva se pak načina neki habitus usmjeruje na dobar čin. Na jedan način, ukoliko se po takvu habitusu čovjeku pribavlja sposobnost za dobar čin, kao što po habitusu gramatike čovjek ima sposobnost ispravnoga govora. Ipak gramatika ne čini da čovjek uvijek ispravno govori, jer gramatičar može govoriti barbarski ili načiniti solecizam. I isti je razlog u drugim znanostima i umijećima. Na drugi način, neki habitus ne daje samo sposobnost za djelovanje, nego također čini da se netko tom sposobnošću ispravno služi, kao što pravednost ne čini samo da čovjek bude spremne volje za činjenje pravednih djela, nego također čini da pravedno djeluje. I jer se za dobro, kao i za biće, ne kaže jednostavno da je nešto prema onome što je u mogućnosti, nego prema onome što je u činu; stoga se po takvim habitusima jednostavno kaže da čovjek dobro čini i da je dobar, primjerice jer je pravedan ili umjeren; a isti je razlog i o sličnima. I jer je krepost ono što dobra čini onoga tko je ima i djelo njegovo čini dobrim, takvi se habitusi jednostavno nazivaju krepostima, jer proizvode dobro djelo u činu i jednostavno čine dobra onoga tko ih ima. Prvi pak habitusi ne nazivaju se jednostavno krepostima, jer ne proizvode dobro djelo osim u stanovitom svojstvu sposobnosti, niti jednostavno čine dobra onoga tko ih ima. Jer ne naziva se neki čovjek jednostavno dobrim iz toga što posjeduje znanje ili što je umjetnik, nego se naziva dobrim samo pod nekim vidom, primjerice dobar gramatičar ili dobar kovač. I zbog toga se ponajčešće znanost i umijeće dijele nasuprot kreposti, a katkada se pak nazivaju krepostima, kako je bjelodano u VI. Ethic. Subjekt dakle habitusa koji se pod nekim vidom naziva krepošću može biti razum, ne samo praktični, nego također i teorijski razum, bez ikakva usmjerenja na volju; tako naime Filozof u VI. Ethic. postavlja da su znanost, mudrost i razumijevanje počela, pa i umijeće, intelektualne kreposti. Subjekt pak habitusa koji se jednostavno naziva krepošću ne može biti drugo doli volja; ili neka moć ukoliko je pokrenuta od volje. Čemu je razlog taj što volja pokreće sve druge moći koje su na bilo koji način razumne na njihove čine, kako je gore navedeno, i stoga to što čovjek u činu dobro djeluje biva iz toga što čovjek ima dobru volju. Zato krepost koja čini da se u činu dobro djeluje, a ne samo u pogledu sposobnosti, mora biti ili u samoj volji; ili u nekoj moći ukoliko je pokrenuta od volje. Događa se pak da razum biva pokrenut od volje, kao i druge moći, jer netko nešto u činu razmatra stoga što hoće. I stoga razum, prema tome što ima usmjerenost na volju, može biti subjekt kreposti jednostavno nazvane. I na taj način teorijski razum, ili um, jest subjekt vjere, jer se razum pokreće na pristajanje uz ono što je od vjere po zapovijedi volje; nitko naime ne vjeruje osim hoteći. Praktični pak razum jest subjekt razboritosti. Budući da je naime razboritost ispravan razlog onoga što se čini, za razboritost se traži da se čovjek dobro drži prema načelima toga razloga činjenja, a to su svrhe; prema kojima se čovjek dobro drži po ispravnosti volje, kao prema načelima spoznatljivoga po naravnom svjetlu djelatnoga razuma. I stoga kao što je subjekt znanosti, koja je ispravan razlog spoznatljivoga, teorijski razum u odnosu na djelatni razum; tako je subjekt razboritosti praktični razum u odnosu na ispravnu volju.

Odgovor na 1. prigovor: Augustinove riječi valja razumjeti o kreposti jednostavno nazvanoj; ne da bi svaka takva krepost bila jednostavno ljubav, nego jer na neki način ovisi o ljubavi, ukoliko ovisi o volji, čije je prvo nagnuće ljubav, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: dobro svake pojedine stvari jest njezina svrha, i stoga, budući da je istinito svrha razuma, spoznati istinito jest dobar čin razuma. Zato se habitus koji usavršuje razum za spoznavanje istinitoga, bilo u teorijskim bilo u praktičnim stvarima, naziva krepošću.

Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od kreposti jednostavno nazvane.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.