Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 55, a. 2

Je li djelatan habitus

Prigovor 1. Čini se da nije od pojma ljudske kreposti da bude djelatan habitus. Jer Tulije kaže u IV. de Tuscul. quaest. da kao što je zdravlje i ljepota tijela, tako je krepost duše. Ali zdravlje i ljepota nisu djelatni habitusi. Dakle, nije ni krepost.

Prigovor 2. Nadalje, u naravnim se stvarima nalazi snaga ne samo za djelovanje, nego također i za bitak, kako je bjelodano po Filozofu u I. de caelo, da neke stvari imaju moć da budu uvijek, a neke pak ne da budu uvijek, nego neko određeno vrijeme. No kako se odnosi naravna snaga u naravnim stvarima, tako se odnosi ljudska krepost u razumnima. Dakle, i ljudska krepost nije samo za djelovanje, nego također i za bitak.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u VII. Physic. da je krepost raspoloženje savršenoga za najbolje. A najbolje za što se čovjek treba raspoložiti po kreposti jest sam Bog, kako dokazuje Augustin u II. knjizi de moribus Eccles., prema kojemu se duša raspolaže po suobličenju s njime. Dakle, čini se da se krepošću naziva neka kakvoća duše u poretku prema Bogu, kao usličnjujuća s njime, a ne u poretku prema djelovanju. Nije dakle djelatan habitus.

Naprotiv, Filozof kaže u II. Ethic. da je „krepost svake pojedine stvari ono što njezino djelo čini dobrim“.

Odgovaram: krepost, iz samoga pojma imena, označuje neko savršenstvo moći, kako je gore rečeno. Zato, budući da je dvostruka moć, naime moć za bitak i moć za djelovanje, savršenstvo obiju moći naziva se krepošću. No mogućnost za bitak stoji sa strane tvari, koja je biće u mogućnosti; a moć za djelovanje stoji sa strane oblika, koji je počelo djelovanja, stoga što pojedina stvar djeluje ukoliko je u činu. U čovjekovu pak sastavu tijelo se drži kao tvar, a duša kao oblik. I što se tiče tijela, čovjek komunicira s drugim životinjama; i slično što se tiče moći koje su zajedničke duši i tijelu; dok samo one moći koje su vlastite duši, naime razumske, pripadaju samo čovjeku. I stoga se ljudska krepost, o kojoj govorimo, ne može odnositi na tijelo; nego pripada samo onome što je vlastito duši. Zato ljudska krepost ne označuje poredak prema bitku, nego radije prema djelovanju. I stoga je od pojma ljudske kreposti da bude djelatan habitus.

Odgovor na 1. prigovor: način djelovanja slijedi raspoloženje djelatnika, jer kakvo što jest, takva djela vrši. I zato, budući da je krepost počelo nekoga djelovanja, valja da u onome koji djeluje prema kreposti unaprijed postoji neko sukladno raspoloženje. A krepost čini uređeno djelovanje. I stoga je sama krepost neko uređeno raspoloženje u duši, naime prema tome što su moći duše nekako uređene međusobno i prema onome što je izvanjsko. I zato se krepost, ukoliko je prikladno raspoloženje duše, usličnjuje zdravlju i ljepoti, koja su dužna raspoloženja tijela. No time se ne isključuje da krepost također bude počelo djelovanja.

Odgovor na 2. prigovor: snaga koja je za bitak nije vlastita čovjeku, nego samo krepost koja je za djela razuma, koja su vlastita čovjeku.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je Božja supstancija njegovo djelovanje, najviše je čovjekovo usličnjenje Bogu prema nekom djelovanju. Zato, kako je gore rečeno, sreća ili blaženstvo, po kojemu se čovjek ponajviše suobličuje Bogu, a koje je svrha ljudskoga života, sastoji se u djelovanju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.