I-II, q. 55, a. 1
Je li ljudska krepost habitus
Prigovor 1. Čini se da ljudska krepost nije habitus. Jer krepost je „krajnji domet mogućnosti“, kako se kaže u I. de caelo. No ono krajnje pojedine stvari svodi se na onaj rod čiji je krajnji domet, kao što se točka svodi na rod crte. Dakle, krepost se svodi na rod moći, a ne na rod habitusa.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u II. de libero Arbit. da je „krepost dobra uporaba slobodne volje“. Ali uporaba slobodne volje jest čin. Dakle, krepost nije habitus, nego čin.
Prigovor 3. Nadalje, habitusima ne zaslužujemo, nego činima, inače bi čovjek zasluživao neprestano, čak i spavajući. No krepostima zaslužujemo. Dakle, kreposti nisu habitusi, nego čini.
Prigovor 4. Nadalje, Augustin kaže u knjizi de moribus Eccles. da je „krepost red ljubavi“. I u knjizi octoginta trium quaest. kaže da je „uređenost koja se naziva krepost: uživati u onome u čemu valja uživati, a služiti se onim čime se valja služiti“. A red, ili uređenost, označuje ili čin ili odnos. Dakle, krepost nije habitus, nego čin ili odnos.
Prigovor 5. Nadalje, kao što se nalaze ljudske kreposti, tako i naravne snage. Ali naravne snage nisu habitusi, nego neke moći. Dakle, nisu to ni ljudske kreposti.
Naprotiv, Filozof u knjizi Praedicament. postavlja da su znanje i krepost habitusi.
Odgovaram: krepost označuje neko savršenstvo moći. A savršenstvo pojedine stvari ponajprije se razmatra u poretku prema njezinoj svrsi. A svrha je moći čin. Zato se za moć kaže da je savršena prema tome što je određena za svoj čin. Postoje pak neke moći koje su po samima sebi određene za svoje čine; poput djelatnih naravnih moći. I zato se takve naravne moći po samima sebi nazivaju snagama. Razumske pak moći, koje su čovjeku vlastite, nisu određene za jedno, nego se neodređeno odnose prema mnogome; a za čine se određuju po habitusima, kako je iz prethodnoga očito. I zato su ljudske kreposti habitusi.
Odgovor na 1. prigovor: katkada se krepošću naziva ono prema čemu je krepost usmjerena, naime ili predmet kreposti ili njezin čin; kao što se vjerom katkada naziva ono što se vjeruje, katkada pak samo vjerovanje, a katkada sam habitus kojim se vjeruje. Stoga, kada se kaže da je krepost krajnji domet moći, uzima se krepost za predmet kreposti. Jer ono za što je moć ponajviše sposobna jest ono prema čemu se izriče krepost stvari; kao ako netko može nositi stotinu funti i ne više, njegova se snaga prosuđuje prema stotinu funti, a ne prema šezdeset. Prigovor je pak polazio kao da je bitno krepost krajnji domet moći.
Odgovor na 2. prigovor: za dobru uporabu slobodne volje kaže se da je krepost prema istom smislu, jer je naime to ono prema čemu je krepost usmjerena kao prema vlastitom činu. Jer čin kreposti nije ništa drugo doli dobra uporaba slobodne volje.
Odgovor na 3. prigovor: za nešto se kaže da njime zaslužujemo na dva načina. Na jedan način, kao samom zaslugom, onako kako kažemo da trčimo trčanjem; i na taj način zaslužujemo činima. Na drugi način kaže se da nečim zaslužujemo kao počelom zasluživanja, kao što kažemo da trčimo pokretačkom moći; i tako kažemo da zaslužujemo krepostima i habitusima.
Odgovor na 4. prigovor: krepost se naziva redom ili uređenošću ljubavi kao ono prema čemu je krepost usmjerena; po kreposti se naime u nama uređuje ljubav.
Odgovor na 5. prigovor: naravne su moći po sebi određene za jedno, ali ne i razumske moći. I stoga nije isto, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.