I-II, q. 54, a. 3
Razlikuju li se habitusi prema dobru i zlu
Prigovor 1. Čini se da se habitusi ne razlikuju prema dobru i zlu. Jer dobro i zlo su suprotnosti. No isti je habitus o suprotnostima, kako je gore navedeno. Dakle, habitusi se ne razlikuju prema dobru i zlu.
Prigovor 2. Nadalje, dobro je zamjenjivo s bićem, i tako, budući da je zajedničko svemu, ne može se uzeti kao razlika neke vrste; kako je bjelodano po Filozofu u IV. Topic. Slično također ni zlo, budući da je lišenost i nebiće, ne može biti razlika nekoga bića. Dakle, prema dobru i zlu habitusi se ne mogu vrstovno razlikovati.
Prigovor 3. Nadalje, oko istoga predmeta događa se da postoje različiti loši habitusi, kao oko požuda neumjerenost i neosjetljivost, a slično također i više dobrih habitusa, naime ljudska krepost i herojska ili božanska krepost, kako je bjelodano po Filozofu u VII. Ethic. Dakle, habitusi se ne razlikuju prema dobru i zlu.
Naprotiv, dobar habitus suprotstavlja se lošem habitusu, kao krepost mani. Ali suprotnosti su različite prema vrsti. Dakle, habitusi se razlikuju po vrsti prema razlici dobra i zla.
Odgovaram: kako je rečeno, habitusi se vrstovno razlikuju ne samo prema predmetima i djelatnim počelima, nego također i u poretku prema naravi. Što se pak događa na dva načina. Na jedan način, prema prikladnosti s naravi, ili također prema neprikladnosti s njome. I na taj se način vrstovno razlikuju dobar i loš habitus, jer se dobrim habitusom naziva onaj koji raspolaže za čin prikladan naravi djelatnika; a lošim se habitusom naziva onaj koji raspolaže za čin neprikladan naravi. Kao što čini kreposti odgovaraju ljudskoj naravi, time što su u skladu s razumom, dok čini mana, budući da su protivni razumu, odudaraju od ljudske naravi. I tako je očito da se prema razlici dobra i zla habitusi vrstovno razlikuju. Na drugi se način prema naravi habitusi razlikuju iz toga što jedan habitus raspolaže za čin prikladan nižoj naravi; a drugi habitus raspolaže za čin prikladan višoj naravi. I tako se ljudska krepost, koja raspolaže za čin prikladan ljudskoj naravi, razlikuje od božanske ili herojske kreposti, koja raspolaže za čin prikladan nekoj višoj naravi.
Odgovor na 1. prigovor: o suprotnostima može biti jedan habitus, ukoliko se suprotnosti podudaraju u jednom pojmu. Nikada se ipak ne događa da suprotni habitusi budu jedne vrste, jer je suprotnost habitusâ prema suprotnim pojmovima. I tako se prema dobru i zlu habitusi razlikuju, naime ukoliko je jedan habitus dobar, a drugi loš, a ne iz toga što se jedan odnosi na dobro, a drugi na zlo.
Odgovor na 2. prigovor: dobro zajedničko svakom biću nije razlika koja konstituira vrstu nekoga habitusa, nego neko određeno dobro, koje je prema prikladnosti s određenom naravi, naime ljudskom. Slično također i zlo koje je konstitutivna razlika habitusa nije čista lišenost, nego je nešto određeno što se protivi određenoj naravi.
Odgovor na 3. prigovor: više dobrih habitusa oko istoga po vrsti razlikuju se prema prikladnosti s različitim naravima, kako je rečeno. Dok se više loših habitusa razlikuje oko istoga djelovanja prema različitim protivljenjima onome što je u skladu s naravi, kao što se jednoj kreposti suprotstavljaju različite mane oko iste građe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.