I-II, q. 53, a. 2
Može li se umanjiti
Prigovor 1. Čini se da se habitus ne može umanjiti. Jer habitus je neka kakvoća i jednostavan oblik. A jednostavno se ili ima cijelo, ili se cijelo gubi. Dakle, habitus se, premda može propasti, ne može umanjiti.
Prigovor 2. Nadalje, sve što pripada akcidentu, pripada istome po sebi, ili zbog njegova subjekta. Ali habitus se po samom sebi ne pojačava i ne popušta, inače bi slijedilo da se neka vrsta o svojim pojedincima izriče prema više i manje. Ako bi se dakle prema sudjelovanju subjekta mogao umanjiti, slijedilo bi da se habitusu događa nešto vlastito što nije zajedničko njemu i subjektu. A kojem god obliku pripada nešto vlastito izvan njegova subjekta, taj je oblik odvojiv, kako se kaže u I. de anima. Slijedi dakle da je habitus odvojiv oblik, što je nemoguće.
Prigovor 3. Nadalje, pojam i narav habitusa, kao i bilo kojega akcidenta, sastoji se u konkretnosti sa subjektom, odakle se i svaki akcident definira po svojemu subjektu. Ako se dakle habitus po samome sebi ne pojačava niti popušta, neće se moći umanjiti ni prema svojoj konkretnosti sa subjektom. I tako se ni na koji način neće umanjiti.
Naprotiv, suprotnosti su rođene da nastaju oko istoga. A porast i umanjenje jesu suprotnosti. Budući da se dakle habitus može povećati, čini se da se može i umanjiti.
Odgovaram: habitusi se na dva načina umanjuju, kao što se i povećavaju, kako je iz rečenoga očito. I kao što se iz istoga uzroka povećavaju iz kojega nastaju, tako se iz istoga uzroka umanjuju iz kojega propadaju, jer je umanjenje habitusa neki put k propadanju, kao što je obrnuto nastajanje habitusa neki temelj njegova porasta.
Odgovor na 1. prigovor: habitus razmatran po sebi jest jednostavan oblik, i prema tome mu se ne događa umanjenje, nego prema različitom načinu sudjelovanja, koji potječe iz neodređenosti mogućnosti samoga onoga koji sudjeluje, koja naime može na različite načine sudjelovati u jednom obliku, ili se može protezati na više ili na manje toga.
Odgovor na 2. prigovor: taj bi razlog vrijedio kad se sama bit habitusa ni na koji način ne bi umanjivala. To pak ne tvrdimo, nego da neko umanjenje biti habitusa nema počelo od habitusa, nego od onoga koji sudjeluje.
Odgovor na 3. prigovor: na koji god način bio označen akcident, ima ovisnost o subjektu prema svojemu pojmu, no ipak na jedan i na drugi način. Jer akcident označen u apstraktnome označuje odnos prema subjektu koji počinje od akcidenta, a završava na subjektu, jer se bjelina naziva onim čime je nešto bijelo. I zato se u definiciji apstraktnoga akcidenta ne navodi subjekt kao prvi dio definicije, koji je rod; nego kao drugi, koji je razlika; kažemo naime da je prćastost zakrivljenost nosa. Ali u konkretnima odnos počinje od subjekta, a završava na akcidentu, kaže se naime bijelo ono što ima bjelinu. Zbog čega se u definiciji takva akcidenta navodi subjekt kao rod, što je prvi dio definicije, kažemo naime da je prćasto zakrivljen nos. Tako se dakle ono što pripada akcidentima sa strane subjekta, a ne iz samoga pojma akcidenta, ne pripisuje akcidentu u apstraktnome, nego u konkretnome. I takvo je pojačavanje i popuštanje u nekim akcidentima, odakle se za bjelinu ne kaže više i manje, nego za bijelo. A isti je razlog u habitusima i drugim kakvoćama, osim što se neki habitusi povećavaju ili umanjuju nekim dodavanjem, kako je iz rečenoga očito.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.