I-II, q. 53, a. 3
O načinu propadanja i umanjenja
Prigovor 1. Čini se da habitus ne propada niti se umanjuje samim prestankom djelovanja. Jer habitusi su trajniji od trpnijih kakvoća, kako je bjelodano iz rečenoga. Ali trpnije kakvoće ne propadaju niti se umanjuju prestankom čina, jer se bjelina ne umanjuje ako ne mijenja vid, niti toplina ako ne grije. Dakle, ni habitusi se ne umanjuju niti propadaju prestankom čina.
Prigovor 2. Nadalje, propadanje i umanjenje neke su promjene. Ali ništa se ne mijenja bez nekoga pokretačkoga uzroka. Budući dakle da prestanak čina ne označuje nikakav pokretački uzrok, ne čini se da po prestanku čina može postojati umanjenje ili propadanje habitusa.
Prigovor 3. Nadalje, habitusi znanosti i kreposti nalaze se u umnoj duši, koja je iznad vremena. A ono što je iznad vremena ne propada niti se umanjuje protokom vremena. Dakle, ni takvi se habitusi ne kvare niti se umanjuju protokom vremena, ako netko dugo ostane bez vježbanja.
Naprotiv, Filozof u knjizi de Longit. et Brevit. vitae kaže da propadanje znanja nije samo zabluda, nego i zaborav. I u VIII. Ethic. kaže se da mnoga prijateljstva prekida neodržavanje odnosa. I po istom razlogu, drugi habitusi kreposti prestankom čina se umanjuju ili dokidaju.
Odgovaram: kako se kaže u VIII. Physic., nešto može biti pokretač na dva načina: na jedan način, po sebi, što naime pokreće prema pojmu vlastitoga oblika, kao što oganj grije; na drugi način, po akcidentu, kao ono što uklanja zapreku. I na taj način prestanak čina uzrokuje propadanje ili umanjenje habitusâ, ukoliko se naime uklanja čin koji je priječio uzroke što kvare ili umanjuju habitus. Rečeno je naime da habitusi po sebi propadaju ili se umanjuju od suprotnoga djelatnika. Zato onih habitusâ čije suprotnosti potajno rastu tijekom vremena, a koje valja uklanjati činom koji proizlazi iz habitusa, takvi se habitusi umanjuju, ili čak potpuno dokidaju, dugotrajnim prestankom čina; kao što je očito i u znanosti i u kreposti. Očito je naime da habitus moralne kreposti čini čovjeka spremnim za biranje sredine u djelovanjima i strastima. Kada se pak netko ne služi habitusom kreposti za obuzdavanje vlastitih strasti ili djelovanja, nužno je da nastanu mnoge strasti i djelovanja izvan mjere kreposti, iz nagnuća osjetilne težnje, i drugoga što izvana pokreće. Zato se kvari krepost, ili umanjuje, prestankom čina. Slično je također i sa strane intelektualnih habitusa, prema kojima je čovjek spreman za ispravno suđenje o zamišljenome. Kada dakle čovjek prestane s uporabom intelektualnoga habitusa, javljaju se tuđe maštarije, i katkada vode do suprotnoga; tako da, ako se čestom uporabom intelektualnoga habitusa na neki način ne posijeku ili ne potisnu, čovjek postaje manje sposoban za ispravno suđenje, i katkada se potpuno raspoloži za suprotno. I tako se prestankom čina umanjuje, ili se čak kvari intelektualni habitus.
Odgovor na 1. prigovor: tako bi se također i toplina prestankom grijanja pokvarila ako bi zbog toga poraslo hladno, koje je razoritelj toploga.
Odgovor na 2. prigovor: prestanak čina jest pokretač za propadanje ili umanjenje kao uklanjatelj zapreke, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: intelektualni dio duše po sebi je iznad vremena, ali osjetilni dio podliježe vremenu. I zato se tijekom vremena preinačuje što se tiče strasti težbenoga dijela i također što se tiče spoznajnih moći. Zato Filozof kaže u IV. Physic. da je vrijeme uzrok zaborava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.