I-II, q. 53, a. 1
Može li habitus propasti
Prigovor 1. Čini se da habitus ne može propasti. Jer habitus je prisutan poput neke naravi, odakle su djelovanja po habitusu ugodna. Ali narav ne propada dok traje ono čija je narav. Dakle, ni habitus ne može propasti dok traje subjekt.
Prigovor 2. Nadalje, svako propadanje oblika ili biva po propadanju subjekta, ili je od suprotnoga, kao što bolest propada kad propadne životinja, ili također kad nadođe zdravlje. Ali znanost, koja je neki habitus, ne može propasti po propadanju subjekta, jer je razum, koji je njezin subjekt, neka supstancija, i ne propada, kako se kaže u I. de anima. Slično se također ne može pokvariti od suprotnoga, jer spoznatljivi likovi nisu međusobno suprotni, kako se kaže u VII. Metaphys. Dakle, habitus se znanosti ni na koji način ne može pokvariti.
Prigovor 3. Nadalje, svako je propadanje po nekome gibanju. Ali habitus znanosti, koji je u duši, ne može propasti po gibanju po sebi same duše, jer se duša po sebi ne giba. Giba se pak po akcidentu po gibanju tijela. A čini se da nikakva tjelesna promjena ne može pokvariti spoznatljive likove koji postoje u razumu, budući da je razum po sebi mjesto likovâ, bez tijela, odakle se postavlja da se habitusi ne kvare ni po starosti ni po smrti. Dakle, znanost ne može propasti. A dosljedno tome ni habitus kreposti, koji je također u umnoj duši, i, kako Filozof kaže u I. Ethic., „kreposti su trajnije od znanja“.
Naprotiv, Filozof kaže u knjizi de longitudine et brevitate vitae da je propadanje znanja zaborav i zabluda. Griješenjem također netko gubi habitus kreposti. I iz suprotnih činâ kreposti nastaju i propadaju, kako se kaže u II. Ethic.
Odgovaram: po sebi se kaže da neki oblik propada po svojemu suprotnome, a po akcidentu po propadanju svojega subjekta. Ako bi dakle postojao neki habitus kojemu je subjekt propadljiv i kojemu uzrok ima suprotno, na oba bi načina mogao propasti, kao što je očito kod tjelesnih habitusâ, naime zdravlja i bolesti. Oni pak habitusi kojima je subjekt nepropadljiv ne mogu propasti po akcidentu. Ipak postoje neki habitusi koji, premda su prvenstveno u nepropadljivu subjektu, drugotno su ipak u propadljivu subjektu, kao habitus znanosti, koji je prvenstveno doista u mogućem razumu, a drugotno u osjetilnim spoznajnim moćima, kako je gore rečeno. I stoga sa strane mogućega razuma habitus znanosti ne može propasti po akcidentu; nego samo sa strane nižih osjetilnih moći. Treba dakle razmotriti mogu li takvi habitusi propasti po sebi. Ako dakle bude neki habitus koji ima nešto suprotno, bilo sa svoje strane bilo sa strane svojega uzroka, moći će propasti po sebi; ako pak nema suprotno, neće moći propasti po sebi. Očito je pak da spoznatljivi lik koji postoji u mogućem razumu nema ništa suprotno. Niti opet djelatnomu razumu, koji je njegov uzrok, može išta biti suprotno. Zato ako je neki habitus u mogućem razumu neposredno uzrokovan od djelatnoga razuma, takav je habitus nepropadljiv i po sebi i po akcidentu. A takvi su habitusi prvih počela, kako teorijskih tako i praktičnih, koji nikakvim zaboravom ili zabludom ne mogu propasti, kao što Filozof kaže u VI. Ethic. o razboritosti, da se ne gubi po zaboravu. Neki je pak habitus u mogućem razumu uzrokovan iz razuma, naime habitus zaključaka, koji se naziva znanost, kojemu uzroku na dva načina može nešto biti suprotno. Na jedan način, sa strane samih tvrdnji iz kojih razum polazi, jer izričaju koji glasi: dobro je dobro, suprotan je onaj koji glasi: dobro nije dobro, prema Filozofu u II. Periherm. Na drugi način, što se tiče samoga postupka razuma; ukoliko se sofistički silogizam opire dijalektičkomu ili dokaznomu silogizmu. Tako je dakle očito da se po lažnom razlogu može pokvariti habitus pravoga mišljenja, ili također znanosti. Zato Filozof kaže da je zabluda propadanje znanosti, kako je gore rečeno. Od kreposti pak neke su intelektualne, koje su u samom razumu, kako se kaže u VI. Ethic., o kojima je isti razlog koji je i o znanosti ili mišljenju. Neke su pak u težbenom dijelu duše, a to su moralne kreposti, i isti je razlog o oprečnim manama. A habitusi se težbenoga dijela uzrokuju time što je razum rođen da pokreće težbeni dio. Zato se sudom razuma koji na bilo koji način pokreće na suprotno, naime bilo iz neznanja, bilo iz strasti, ili također iz izbora, kvari habitus kreposti ili mane.
Odgovor na 1. prigovor: kako se kaže u VII. Ethic., habitus ima sličnost s naravi, ali zaostaje za njom. I zato, dok se narav stvari ni na koji način ne uklanja od nje, habitus se teško uklanja.
Odgovor na 2. prigovor: premda spoznatljivim likovima nema ničega suprotnoga, ipak izričajima i postupku razuma može nešto biti suprotno, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: znanost se ne uklanja po tjelesnom gibanju što se tiče samoga korijena habitusa, nego samo što se tiče zapreke čina; ukoliko razum u svojem činu treba osjetilne moći, kojima se donosi zapreka po tjelesnoj promjeni. Ali po spoznatljivu gibanju razuma može se pokvariti habitus znanosti, i što se tiče samoga korijena habitusa. I slično se također može pokvariti habitus kreposti. Ipak ono što se kaže, da su kreposti trajnije od znanja, treba razumjeti ne sa strane subjekta ili uzroka, nego sa strane čina, jer je uporaba kreposti neprekinuta kroz cijeli život, a ne uporaba znanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.