I-II, q. 51, a. 3
Može li se po jednom činu stvoriti habitus
Prigovor 1. Čini se da se jednim činom može stvoriti habitus. Jer dokaz je čin razuma. Ali jednim se dokazom uzrokuje znanost, koja je habitus jednoga zaključka. Dakle, habitus se može uzrokovati iz jednoga čina.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se događa da čini rastu po umnožavanju, tako se događa da čin raste po jakosti. Ali umnoženim činima stvara se habitus. Dakle, i ako se jedan čin veoma pojača, moći će biti uzrok koji stvara habitus.
Prigovor 3. Nadalje, zdravlje i bolest neki su habitusi. Ali iz jednoga čina biva da čovjek ili ozdravi ili oboli. Dakle, jedan čin može uzrokovati habitus.
Naprotiv, Filozof kaže u I. Ethic. da „jedna lastavica ne čini proljeće, niti jedan dan; tako dakle ni jedan dan, niti kratko vrijeme, ne čini čovjeka blaženim ni sretnim. A blaženstvo je djelovanje prema habitusu savršene kreposti“, kako se kaže u I. Ethic. Dakle, habitus kreposti, a po istom razlogu i drugi habitus, ne uzrokuje se po jednom činu.
Odgovaram: kako je već rečeno, habitus se po činu stvara ukoliko se pasivna moć pokreće od nekoga djelatnoga počela. A da bi se neka kakvoća uzrokovala u onome što trpi, treba da djelatno potpuno nadvlada trpeće. Zato vidimo da oganj, jer ne može odmah nadvladati ono što se može spaliti, ne zapali to odmah, nego malo-pomalo odbacuje protivna raspoloženja, kako bi, tako potpuno to nadvladavši, utisnuo u to svoju sličnost. Očito je pak da djelatno počelo, a to je razum, ne može u jednom činu potpuno nadvladati težbenu moć, time što se težbena moć odnosi na različite načine i na mnogo toga; a po razumu se, u jednom činu, prosuđuje da za nečim valja težiti prema određenim razlozima i okolnostima. Zato se time ne nadvladava potpuno težbena moć, tako da smjera prema istome kao u većini slučajeva, na način naravi, što pripada habitusu kreposti. I stoga se habitus kreposti ne može uzrokovati po jednom činu, nego po mnogima. A u spoznajnim moćima valja imati na umu da je dvostruko ono što trpi: jedno je sam mogući razum; a drugo je razum koji Aristotel naziva pasivnim, a to je partikularni razum, to jest moć prosuđivanja s pamćenjem i maštom. S obzirom dakle na prvo trpeće, može postojati nešto djelatno što jednim činom potpuno nadvladava moć svojega trpećega, kao što jedna po sebi poznata tvrdnja uvjerava razum da čvrsto prione uz zaključak; što doista ne čini vjerojatna tvrdnja. Zato se iz mnogih činâ razuma mora uzrokovati habitus mišljenja, i sa strane mogućega razuma; dok je habitus znanosti moguće uzrokovati iz jednoga čina razuma, što se tiče mogućega razuma. No što se tiče nižih spoznajnih moći, nužno je da se isti čini više puta ponove, kako bi se nešto čvrsto utisnulo u pamćenje. Zato Filozof u knjizi de memoria et reminiscentia kaže da „razmišljanje utvrđuje pamćenje“. A tjelesne je habituse moguće uzrokovati iz jednoga čina ako djelatnik bude velike moći, kao što katkada jak lijek odmah donosi zdravlje.
Odgovor na prigovore: i po tome je jasan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.