I-II, q. 51, a. 2
Uzrokuje li se neki habitus iz činâ
Prigovor 1. Čini se da se nijedan habitus ne može uzrokovati iz čina. Jer habitus je neka kakvoća, kako je gore rečeno. A svaka se kakvoća uzrokuje u nekom subjektu ukoliko je primatelj nečega. Budući dakle da djelatnik time što djeluje ne prima nešto, nego radije iz sebe ispušta, čini se da se nijedan habitus ne može stvoriti u djelatniku iz vlastitih činâ.
Prigovor 2. Nadalje, ono u čemu se uzrokuje neka kakvoća pokreće se prema toj kakvoći, kao što je očito kod zagrijane ili ohlađene stvari; a ono što proizvodi čin koji uzrokuje kakvoću, pokreće, kao što je očito kod onoga što zagrijava ili hladi. Ako bi se dakle u nečemu uzrokovao habitus činom njega samoga, slijedilo bi da je isto ono što pokreće i što je pokrenuto, djelatno i trpeće. A to je nemoguće, kako se kaže u VII. Physic.
Prigovor 3. Nadalje, učinak ne može biti plemenitiji od svojega uzroka. Ali habitus je plemenitiji od čina koji prethodi habitusu, što je očito iz toga što proizvodi plemenitije čine. Dakle, habitus se ne može uzrokovati činom koji prethodi habitusu.
Naprotiv, Filozof u II. Ethic. uči da se habitusi kreposti i mana uzrokuju iz činâ.
Odgovaram: u djelatniku je katkada samo djelatno počelo njegova čina, kao što je u ognju samo djelatno počelo zagrijavanja. I u takvu se djelatniku ne može uzrokovati nikakav habitus iz vlastitoga čina, i odatle je što se naravne stvari ne mogu na nešto priviknuti ili odviknuti, kako se kaže u II. Ethic. Nalazi se pak neki djelatnik u kojemu je djelatno i trpeće počelo njegova čina, kao što je očito u ljudskim činima. Jer čini težbene moći proizlaze iz težbene moći ukoliko je pokreće spoznajna moć koja predočuje predmet; a nadalje intelektualna moć, ukoliko rasuđuje o zaključcima, ima kao djelatno počelo po sebi poznatu tvrdnju. Zato se iz takvih činâ u djelatnicima mogu uzrokovati neki habitusi, ne doduše s obzirom na prvo djelatno počelo, nego s obzirom na počelo čina koje pokreće pokrenuto. Jer sve što trpi i što biva pokrenuto od drugoga, raspolaže se činom djelatnika; stoga se iz umnoženih činâ stvara neka kakvoća u pasivnoj i pokrenutoj moći, koja se naziva habitus. Kao što se habitusi moralnih kreposti uzrokuju u težbenim moćima ukoliko ih pokreće razum, a habitusi znanosti uzrokuju se u razumu ukoliko ga pokreću prve tvrdnje.
Odgovor na 1. prigovor: djelatnik, ukoliko je djelatnik, ne prima ništa. No ukoliko djeluje pokrenut od drugoga, tako prima nešto od pokretača, i tako se uzrokuje habitus.
Odgovor na 2. prigovor: isto, s obzirom na isto, ne može biti pokretač i pokrenuto. Ali ništa ne priječi da isto pokreće samo sebe s obzirom na različito, kako se dokazuje u VIII. Physic.
Odgovor na 3. prigovor: čin koji prethodi habitusu, ukoliko proizlazi iz djelatnoga počela, proizlazi iz plemenitijega počela nego što je stvoreni habitus, kao što je sam razum plemenitije počelo nego što je habitus moralne kreposti stvoren u težbenoj moći navikom činâ; i razumijevanje počela plemenitije je počelo nego znanost o zaključcima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.