Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 51, a. 1

Potječe li neki habitus od naravi

Prigovor 1. Čini se da nijedan habitus ne potječe od naravi. Jer uporaba onoga što potječe od naravi ne podliježe volji. Ali habitus je ono čime se tko služi kad hoće, kako kaže Komentator u III. de anima. Dakle, habitus ne potječe od naravi.

Prigovor 2. Nadalje, narav ne čini po dvama ono što može učiniti po jednome. Ali moći duše potječu od naravi. Ako bi dakle habitusi moći potjecali od naravi, habitus i moć bili bi jedno.

Prigovor 3. Nadalje, narav ne zakazuje u nužnome. Ali habitusi su nužni za dobro djelovanje, kako je gore rečeno. Ako bi dakle neki habitusi potjecali od naravi, čini se da narav ne bi propustila uzrokovati sve nužne habituse. Očito je pak da je to lažno. Dakle, habitusi ne potječu od naravi.

Naprotiv, u VI. Ethic. među ostalim habitusima navodi se razumijevanje počela, koje potječe od naravi, odakle se i prva počela nazivaju naravno spoznatima.

Odgovaram: treba reći da nešto može nekome biti naravno na dva načina. Na jedan način, prema naravi vrste, kao što je čovjeku naravno biti sposoban smijati se, a ognju kretati se prema gore. Na drugi način, prema naravi pojedinca, kao što je Sokratu ili Platonu naravno biti sklon bolesti ili sklon zdravlju, prema vlastitom tjelesnom sastavu. Nadalje, prema objema naravima može se nešto nazvati naravnim na dva načina: na jedan način, jer je u cjelini od naravi; na drugi način, jer je u nečemu od naravi, a u nečemu od vanjskoga počela. Kao što kad se netko izliječi sam od sebe, cjelokupno zdravlje potječe od naravi; a kad se netko izliječi pomoću lijeka, zdravlje je dijelom od naravi, a dijelom od vanjskoga počela. Ako dakle govorimo o habitusu ukoliko je raspoloženje subjekta u poretku prema obliku ili naravi, na svaki od spomenutih načina biva da je habitus naravan. Postoji naime neko naravno raspoloženje koje pripada ljudskoj vrsti, izvan kojega se ne nalazi nijedan čovjek. I to je naravno prema naravi vrste. No jer takvo raspoloženje ima stanovitu širinu, događa se da različiti stupnjevi takvoga raspoloženja pripadaju različitim ljudima prema naravi pojedinca. I takvo raspoloženje može biti ili u potpunosti od naravi, ili dijelom od naravi, a dijelom od vanjskoga počela, kako je rečeno o onima koji se liječe umijećem. Ali habitus koji je raspoloženje za djelovanje, kojemu je subjekt moć duše, kako je rečeno, može doista biti naravan i prema naravi vrste i prema naravi pojedinca. Prema naravi vrste, ukoliko stoji sa strane same duše, koja je, budući da je oblik tijela, specifično počelo. A prema naravi pojedinca, sa strane tijela, koje je materijalno počelo. Ipak ni na jedan način ne biva u ljudima da naravni habitusi budu tako da budu u potpunosti od naravi. U anđelima doista tako biva, time što imaju naravno usađene spoznatljive likove, što ne pripada ljudskoj duši, kako je rečeno u I. Postoje dakle u ljudima neki naravni habitusi, kao oni koji dijelom postoje od naravi, a dijelom od vanjskoga počela; i to drukčije u spoznajnim moćima, a drukčije u težbenim. U spoznajnim naime moćima može postojati naravni habitus prema začetku, i prema naravi vrste i prema naravi pojedinca. Prema naravi vrste, sa strane same duše, kao što se za razumijevanje počela kaže da je naravni habitus. Jer iz same naravi umne duše čovjeku pripada da odmah, spoznavši što je cjelina a što dio, spozna da je svaka cjelina veća od svojega dijela, a slično je i u ostalome. Ali što je cjelina, a što dio, ne može spoznati osim po spoznatljivim likovima primljenima od predodžbi. I zbog toga Filozof na kraju Posteriora pokazuje da nam spoznaja počela dolazi iz osjeta. A prema naravi pojedinca, neki je spoznajni habitus prema začetku naravan ukoliko je jedan čovjek, zbog rasporeda organa, prikladniji za dobro shvaćanje nego drugi, ukoliko za djelovanje razuma trebamo osjetilne moći. U težbenim pak moćima nema nekoga naravnoga habitusa prema začetku sa strane same duše što se tiče same supstancije habitusa, nego samo što se tiče nekih njegovih počela, kao što se za načela općega prava kaže da su sjemenja kreposti. A to stoga što nagnuće prema vlastitim predmetima, za koje se čini da je začetak habitusa, ne pripada habitusu, nego više pripada samom pojmu moći. Ali sa strane tijela, prema naravi pojedinca, postoje neki težbeni habitusi prema naravnim začetcima. Neki su naime raspodijeljeni iz vlastitoga tjelesnog sastava za čistoću ili krotkost, ili za nešto takvo.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od naravi ukoliko se dijeli nasuprot razumu i volji, premda sami razum i volja pripadaju čovjekovoj naravi.

Odgovor na 2. prigovor: nešto se također može naravno pridodati moći što ipak ne može pripadati samoj moći. Kao što u anđelima ne može pripadati samoj intelektualnoj moći da po sebi bude spoznavateljica svega, jer bi trebalo da bude čin svega, što pripada samo Bogu. Jer ono čime se nešto spoznaje treba biti stvarna sličnost onoga što se spoznaje, odakle bi slijedilo, kad bi anđelova moć po samoj sebi spoznavala sve, da bi bila sličnost i čin svega. Stoga treba da se njegovoj intelektualnoj moći pridodaju neki spoznatljivi likovi, koji su sličnosti spoznatih stvari, jer po sudjelovanju u božanskoj mudrosti, a ne po vlastitoj biti, njihovi razumi mogu u činu biti ono što spoznaju. I tako je očito da ne može sve ono što pripada naravnom habitusu pripadati moći.

Odgovor na 3. prigovor: narav se ne odnosi jednako prema uzrokovanju svih raznolikosti habitusâ, jer neke može uzrokovati narav, a neke ne, kako je gore rečeno. I zato ne slijedi, ako su neki habitusi naravni, da su svi naravni.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.